Nama je doma kod kuće zazvoncao telefon. Ja sam hića odgibao u hodnik da dignem sluju. Kad sam ja nju dignijo sluja je rekla: „Doar dan! Ovdi Smilja, Robijeva učiteljica!“
Gospodin Otac se borio za Hrvatsku u kojoj će se do zvijezda stići bez puzanja na četiri noge, u kojoj će se do zvijezda stići u sivom odijelu i u nekoliko mandata što zaraditi, što pokrasti, što izgraditi onoliko koliko ni jedna gola mrdoguzičarka ne bi mogla steći u milijun života.
Nije ovo pismo o meni, jer nisam ja apatrid, ni u formalnom, ni u fizičkom smislu, iako bi Milorad Dodik očigledno želio da jesam. Naslovljeno je svima onima koji su morali napustiti, a i onima koji se spremaju da napuste našu otadžbinu.
Hrvatski jezik – kao isti onaj ‘službeni jezik u hrvatskim državnim institucijama’ kakav prizivaju branitelji, kakav je ‘u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi’ i po Ustavu i po Branki Kamenski – taj je, eto, i takav hrvatski narodni jezik u ‘službenu uporabu’ prije točno 170 godina uveden – na tečnoj ekavici
Danas, svi ti bivši ratnici postali su višak u sopstvenoj zemlji, na šta pokušavaju povremeno da podsjete mašući protezama i osakaćenim udovima tamo gdje im vlast to dozvoli