„Ti
si kao onaj…kako se ono Željka zove…kako…apatrid, e to…bez zemlje,
ljudi, države…ha ha ha“, reče Predsjednik Republike Srpske, odgovarajući mi
na Posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, nadovezujući se na svoju
prethodnu kletvu „jedva čekam da poslije izbora postaneš sirotinja i da kad prođem pored tebe da ti udijelim“.
Nije ovo pismo o meni, nije ni naslovljeno
predsjedniku Republike Srpske, jer nisam ja apatrid, ni u formalnom, ni u
fizičkom smislu, iako bi on očigledno želio da jesam. Naslovljeno je svima
onima koji su morali napustiti, a i onima koji se spremaju da napuste našu
otadžbinu.
Apatridi su, za one koje ne znaju, poput našeg
predsjednika, lica koja nemaju državljanstvo nijedne postojeće države. Kažu da apatridi
nastaju po rođenju ili nakon rođenja.
Ne vjerujem da je on mislio da ću apatrid postati
tako što će mi on oduzeti državljanstvo, nije on to učinio ni hiljadama mladih,
radno sposobnih, koji su zbog teškog siromaštva zauvijek napustili našu
otadžbinu. Otišli su i nemaju namjeru da se vrate više u ovakvu državu u kojoj su
se jedino mogli nadati prolasku na tiketu u nekoj od hiljadu kladionica koje su
otvorene u skoro svakoj mjesnoj zajednici ili kvartu većih gradova. Danas je
ovdje vjerovatnoća za uspjeh baš tolika kolika je da pogodite 3 utakmice iz
keca u dvojku! Nažalost, tolika vjerovatnoća je da se oni vrate u Republiku
Srpsku.
Pišem o svima onima koji su, nažalost, postali
većina, a koji su shvatili da ih je njihova otadžbina i oni koji je
predstavljaju odbacila, baš kao apatride neka strana država.
Šta su to dobili od otadžbine za koju su se
njihovi očevi borili, a mnogi dali zdravlje, krv i život?
Da li su dobili posao od koga mogu živjeti,
usavršavati se, napredovati, podići stambeni kredit, oženiti se ili udati i
sutra imati djecu? Ne, nisu to dobili, nisu za tu priliku mogli ni da se izbore
u ovom društvu u kojem caruje partokratija, nepotizam, korupcija i negativna
selekcija.
Zaista, ko danas ima vremena za isprazne sastanke
odbora političkih partija u kojima ne postoji ideja kako ovakvu situaciju
preokrenuti i šta je to od ideje naše otadžbine i ostalo. Nažalost, ima još
mnogo partija koje upravo tako privlače mlade da uđu u te stranke i tu čekaju
šansu kao na birou za zapošljavanje.
Da li trebaju vjerovati u ideju predsjednika koju on naziva jaka, snažna
Republika Srpska, u kojoj on jede suši na vrhu robne kuće Boska, a brojne
nekretnine i automobile isplaćuje u
ratama od GRAND provizija koje dobija, ugrađujući se softverski u svaku javnu
nabavku, a većina naroda ne može da plati ni hranu, račune za struju ili vrtić
za dijete. To nije jaka, već ponižena Srpska, koja je uništena iznutra, tako
što su joj uništili privredno-finansijski sistem, baš onako kako priželjkuju
naši protivnici.
Koga onda ovdje treba da bude sramota, one koji
su stvorili ovakav vrijednosni sistem ili one koji zauvijek odlaze odavde, jer
ne mogu da podnesu taj bijedni osjećaj koji im je svakodnevno nametnut. Sramota
je na strani onih koji su takav sistem stvorili i uvijek ću se buniti protiv
takvih, bez obzira iz koje političke opcije dolaze, a da budem iskren, ima ih u
oba bloka.
Da li trebaju da vjeruju u referendum? Ne možeš
narod nahraniti lažnim patriotizmom u obliku referenduma na leru! Porodice
žrtava proteklog odbrambeno otadžbinskog rata traže pravdu, a pravdu su pojeli
za večeru svi oni koji su prihvatili ovakvo pravosuđe i nisu se pobunili. Zato
oni danas nemaju pravo više da vode Republiku Srpsku i svi do jednog treba
podnesu ostavke na funkcije koje obavljaju.
Dilema ’ostati ili otići’ nije dilema koju treba
prihvatiti. Pitanje koje treba da postavimo sebi je da li smo i sami odgovorni
za životnu i društvenu situaciju u kojoj se nalazimo? Šta smo i da li smo sve
pokušali da je promijenimo? Jesmo li na kraju postali apatridi u vlastitoj
otadžbini koju su naši očevi stvorili, dok su drugi čuvali položaje sa kojih su
uspješno mogli da švercuju cigaretama, alkoholom i naftom? Ti psi rata danas
postadoše ugledni građani i visoki funkcioneri koje treba moliti i koji
udjeljuju. Zaista, sad treba da proradi inat, prkos i da se odupremo svom
nemoralu i beščaću koje vlada na svakom mjestu.
Moj izbor je jasan. Izbor je vjera u našu
otadžbinu i borba protiv onih koji su nas sve zbog straha od
gubitka moći doveli u ovakvu situaciju. To je borba za našu djecu, za svu djecu,
i rođenu i onu koja tek treba da se rode. Ne prihvatam da je kasno i da nema
više vremena. Kasno je jedino da čekamo neke izbore da dođe do promjene.
Promjena kreće od nas, već danas, a ne sutra jer sutra će sigurno biti već
kasno. Dužnost nam je da preuzmemo odgovornost da nam djeca ne bi postala
apatridi i da nas jednog dana ne pitaju ’a šta je to, tata, bila Republika
Srpska?’.
Osjećaj odgovornosti koji imam jači je od bilo
kog poniženja, uvrede ili prijetnje koje dobijam sve ovo vrijeme i to je ono u
šta vjerujem. Vjerujem u Republiku Srpsku u koju će se vratiti i oni koji su
otišli silom prilika i trbuhom za kruhom, a i oni koji nisu ovdje vidjeli
nikakvu perspektivu za sebe i djecu ako ih imaju. Za taj osjećaj živim i u tu
ideju vjerujem, jer to želim i dugujem i
svojim sinovima Danilu i Lavu. Dugujem im šansu da žive, školuju se, rade i
stvore porodice tamo gdje su njihovi korijeni. Ne želim da na pak tregere, koji
užasno nerviraju predsjednika, zakačim kofere i otisnem se u nepoznato i
postanem apatrid.
Da vjera pobijedi strah!
Adam Šukalo