Kada kažemo da su svi ljudi jednaki, u stvari mislimo na ono što filozofi nazivaju bazičnim, apstraktnim ili moralnim smislom jednakosti. Svi mi smo u nekom fundamentalnom smislu jednako vredni…
Džon Abot, zvani Džeki, rođeni Solunjanin, bio je, kako kaže Mark Mazower, “Grk po veri, Britanac po nacionalnosti”. I to je bilo moguće – biti pravoslavni Grk, a biti Britanac, pa još da se rodiš u Solonu i ne iskoračiš nigdje iz njega – u gradu koji je sredinom devetnaestog stoljeća bio zamamna i bolno privlačna mješavina najnevjerojatnijih i najnečuvenijih identiteta.
Nesrećno ogledalo koje svakako može obuhvatiti njenu sliku, ali ne nju, to nesrećno ogledalo koje ne može zadržati njenu sliku kao tajnu u sebi, skrivajući je od pogleda celog sveta, koje, naprotiv, može samo drugima pokazati tu sliku, kao, na primer, sada meni! Kakva nesreća kada bi čovek bio takav! A ipak, ima dosta ljudi koji su takvi, koji ništa nemaju osim u trenutku kada to pokazuju drugima, koji zahvataju samo površinu stvari a ne i suštinu, koji sve gube u trenutku kada pokazuju drugima...
Priče o ljudima kao što je Jimmy su suština ovo malo preostale vjere da svijet ipak može biti bolji. I kada loši ljudi zaseru stvar, moraju je očistiti i dovesti u red dobri ljudi, ljudi koji znaju. Ista je stvar sa velikim klavirom u malom Jajcu, kao i sa ovim malim ljudima u velikom svijetu, kao, uostalom, i sa svakim društvom. Da bi se nešto popravilo, moraju se zasukati rukavi i raditi.
Garant reda i mira u vanjskim odnosima, čak ni tako jak kao Rusija, ne može i ne bi trebalo da može preusmjeriti pažnju s tako bitnog unutrašnjeg pitanja kakvo je ubistvo Davida Dragičevića.
Ustali smo u tridesetog aprila u tri popodne i pozvali dilera. Naručili smo peticu spida, međutim, nije ga bilo da se javi sve do osam uveče. Do tad smo skupili lovu za deset “torpeda” piva.
Kako je postalo zdravorazumski da se neučestvovanje i opšta nezainteresovanost za društvo u kojem živimo i budućnost koju delimo, shvata kao pozitivna stvar? Tekst sa platforme Moj Nedeljnik