Jer, prije sedam dana, Milorad Dodik, ovaj sa početka priče, bio je jedan drugi Dodik. On se zdravio, grlio, smijao, pio i jeo sa poštovaocima lika i djela Ante Pavelića, Maksa Luburića i Mile Budaka.
Na scenu stupa već viđeno. Politika zastrašivanja, kao načina osvajanja vlasti, pokrećući energiju ratnika, promičući ratnički duh patriotizma, domoljublja, konzervativne religije, da bi elita ostvarila svoje klasne interese
30 milijuna ljudi javno je, potpuno slobodno i neometano, na tom mjestu molilo Boga, a onda nakon 37 godina cijelo selo ustravljeno zbog troje namjernika što se usudilo usred Međugorja moliti Bogu
Požar u tržnom centru u Kemerovu je još jedan dokaz da savremeni megapolis nije moguć u uslovima sistemske korupcije, srednjovekovnih normi u građevinarstvu i dominacije primitivnog populizma.
Mile Dodik doživeće traumu iz detinjstva, jer rat između Trampa i Putina za svakog pravog Srbina je kao rat između tate i mame, odnosno mame i tate, a pravijeg Srbina od Meda Doda nije bilo, nema, niti će ga biti.
Walter Bernstein ekskluzivno za Novosti govori o svom intervjuu s Titom u Drvaru 1944: Sjećam se da je bio u velikoj pećini. Sjećam se i da je imao velikog psa. Vjerovao sam u sve što sam vidio u partizanima, ponijelo me je i htio sam biti dio svega toga. Znao sam da je prije rata ilegalno putovao tako što je glumio lik bogatog biznismena. Imao sam osjećaj da je bio za sve to sposoban i sve što je radio za mene je bilo strahovito važno
Sreća pa ne živimo u Ruandi. Njihov je predsednik, čudan neki čovek, odobrio odluku da se zatvori na hiljade bogomolja, jer to sebi mogu priuštiti samo bogate zemlje. "Imamo li ovoliko fabrika i bunara? Mislim da nemamo", kazao je predsednik Ruande novinarima.