Jednakiji od drugih

Prikaz knjige
Jeremy Waldrona „One another’s equals: The basis of human equality /
Jednaki sa drugima: osnova ljudske jednakosti“, Belknap Press/Harvard
University Press.

Svi su ljudi stvoreni jednakima, ali u kom smislu? Očigledno ne tako
što su obdareni istim atributima, sposobnostima, željama ili potrebama:
neki ljudi su pametniji, ljubazniji ili duhovitiji od drugih, neki žele
da se penju na planine, dok drugi samo žele da gledaju TV, a nekima je
potrebna fizička ili emocionalna podrška za ono što drugi mogu da
postignu i samostalno. Takođe možemo pretpostaviti da ljudi nisu jednaki
ni u smislu da im sleduje identičan tretman: otac može dati aspirin
svom bolesnom detetu, ali ne i onom zdravom i to neće značiti da on ne
poštuje jednakost svoje dece. Kada kažemo da su svi ljudi jednaki mi u
stvari mislimo na ono što filozofi nazivaju bazičnim, apstraktnim,
dubokim ili moralnim smislom jednakosti. Svi mi smo u nekom
fundamentalnom smislu i uprkos mnoštvu međusobnih razlika jednako vredni
i sleduje nam, kako bi to rekao Ronald Dvorkin, „jednako uvažavanje i
poštovanje“.

Za mnoge od američkih očeva osnivača nacije princip bazične
jednakosti nije bio u neskladu sa tim da neki ljudi mogu biti svojina
drugih. Godine 1776. abolicionista Tomas Dej je primetio da je
„najsmešnija stvar na svetu američki patriota, koji jednom rukom
potpisuje Deklaraciju o nezavisnosti, a drugom vitla bičem iznad glava
svojih preplašenih robova“. Posvećenost bazičnoj jednakosti se isto tako
mogla pomiriti i sa zakonskim isključivanjem žena iz građanskog života.
Danas se vernost SAD bazičnoj jednakosti očigledno može pomiriti ne
samo sa neverovatnim nivoima socioekonomske nejednakosti, već i sa
ogromnom nejednakošću u šansama, koje su još uvek u velikoj meri
određene rasom i rodom.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Ova prividna kompatibilnost bazične jednakosti sa drastičnim
materijalnim i društvenim nejednakostima navela je mnoge kritičare (a
najočiglednije Marksa) da se zapitaju da li je narativ o tome da smo
stvoreni jednaki samo prazno duhovno obećanje smišljeno kako bi se onima
koji pate skrenula pažnja sa ovozemaljske bede. Da bazična jednakost
nije samo šuplje obećanje – da ona predstavlja nešto supstancijalno i da
je ključna za našu političku moralnost – centralna je teza knjige
Džeremija Voldrona Jednaki sa drugima.

Posle 2. svetskog rata politički filozofi su se puno bavili
jednakošću, iako uglavnom, kao što Voldron kaže, „površnim pitanjima“
jednakosti: da li bi kao egalitaristi trebalo da težimo jednakosti
blagostanja, jednakosti materijalnih resursa ili jednakosti šansi. (Kada
ovakva pitanja naziva površnim Voldron ne misli da su ona olako
postavljena. On čak kaže da ona spadaju „u najteže savladiva pitanja u
političkoj filozofiji“. On samo hoće da kaže da ona polaze od
pretpostavke da je neka vrsta egalitarizma već dostignuta.)

Istraživači se u periodu posle 2. svetskog rata nisu previše bavili
pitanjem zašto ljudi treba da budu egalitaristi bilo koje vrste. Bernard
Vilijams je 1962. ljudsku sposobnost za patnju i ljubav predložio kao
osnov univerzalne ljudske jednakosti. Godinu dana kasnije Rols je izneo
tezu da je ono što je nazvao „osećajem za pravdu“, želja i sposobnost da
delamo u skladu sa zahtevima pravde, istovremeno i nužan i dovoljan
osnov ljudske jednakosti. U svojoj knjizi Voldron elaborira i razvija
ove predloge na sistematičniji način, koji je po njegovim rečima
istovremeno „širi“ od savremenih filozofskih rasprava o jednakosti.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Voldron tvrdi da nam u razmišljanju o jednakosti može pomoći činjenica da ona poriče postojanje fundamentalnih razlika u vrsti
među ljudskim bićima. Iako postoje ljudska bića u različitim uslovima –
deca i odrasli, venčani i nevenčani, građani i imigranti – ne postoje
različite vrste ljudskih bića, koje zahtevaju fundamentalno različitu
vrstu moralne pažnje. Naravno, u ovoj formulaciji puno toga zavisi od
toga šta podrazumevamo pod „fundamentalnim“. Očigledno, posebna
ranjivost dece podrazumeva da ona zahtevaju izvesne vrste moralnog
tretmana koje odraslima nisu potrebne. Na nešto kontroverznijem primeru,
možemo misliti da razlika između građana i imigranata podrazumeva
tretiranje nekih ljudskih bića kao u većoj meri vrednih naših moralnih
obzira od drugih. (Kakva je uteha reći izbeglici iz Sirije da smo,
uprkos tome što je za nju granica zatvorena, svi stvoreni jednakima?)

Ali Voldron smatra da ni u jednom od ovih slučajeva između ljudskih
bića mi ne povlačimo fundamentalnu razliku u vrsti: biti dete ili
imigrant je (u principu) slično stanje koje opravdava razliku u moralnom
tretmanu, ali ne govori o fundamentanoj razlici u moralnoj vrednosti.
Ili, drugačije rečeno, naš različit tretman dece i odraslih, ili građana
i imigranata, opravdan je samo u meri u kojoj možemo pokazati da
proističe iz principa koji važe jednako za sve, uključujući i decu i
imigrante.

***

Kakvu onda „fundamentalnu“ razliku između ljudskih bića isključuje
posvećenost bazičnoj jednakosti? Prema Voldronu, u pitanju je ona vrsta
razlike koja se istorijski gledano povlačila između slobodnih ljudi i
„prirodnih“ robova, civilizovanih ljudi i varvara, plemića i kmetova,
belaca i crnih ljudi, muškaraca i žena. Na jednoj strani svake od ovih
podela, imamo ljude koji se prosto smatraju vrednijima, za koje se dugo
smatralo da zaslužuju moralno uvažavanje i poštovanje koji bi bili
neumesni u odnosu prema onima sa druge strane podele.

Voldron kaže da srećom mi više ne pravimo takve razlike. (Skorašnji
uspon desničarskog nacionalizma u SAD i Evropi nas međutim opominje da
ne treba biti previše optimističan u vezi sa pravim obimom ovoga „mi“).
Ili radije, mi više ne povlačimo razlike u fundamentalnoj vrednosti
između ljudskih bića. S druge strane, većina nas još uvek
povlači fundamentalnu razliku u vrednosti između ljudskih bića i drugih
životinja: iako ne možemo tretirati životinje kako nam padne na pamet,
one se ipak generalno ne smatraju fundamentalno jednakima sa ljudima.
Zastupnici ovakvog gledišta često tvrde da ljudi poseduju „dostojanstvo“
koje ostalim životinjama nedostaje. Oni ne zastupaju samo tezu koju
Voldron naziva „kontinuiranom jednakošću“, koja kaže da između ljudskih
bića nema razlika u fundamentalnoj moralnoj vrednosti, već i tezu
„distinktivne jednakosti“, koja kaže da uistinu postoje takve razlike
između ljudi i ostalih životinja.

Voldron zastupa ne samo kontinuiranu, već i distinktivnu jednakost:
sva ljudska bića vrede jednako, i mnogo više od životinja. On ne nudi
dokaz ni za jednu od ovih tvrdnji. Samo neko ko je već posvećen ideji
jednakosti, tvrdi Voldron, može biti ubeđen onim što on ima da kaže. To
je zato što protivnici bazične jednakosti vide razlike među ljudima – u
inteligenciji, sposobnosti, rasi, polu, kulturi – kao opravdanje
različite vrste moralnih obzira. Na primer, seksista će videti razlike
između muškaraca i žena kao opravdan osnov za isključivanje žena iz
učešća u mnogim društvenim i političkim dobrima. Samo će egalitarista
biti u stanju da prepozna da su ove razlike isključivo površinske.
Videti ljudska bića kao jednaka, mogli bismo da kažemo, zahteva da već
verujemo u jednakost, a ne obrnuto. Pa ipak, Voldron želi da „ojača“
našu inicijalnu veru u jednakost, prvo tako što će pokazati da ona
usmerava naše političko odlučivanje na supstantivne i zahtevne načine, a
zatim i tako što će objasniti kako je ona zasnovana na izvesnim
činjenicama o tome kakva su vrsta stvorenja ljudi.

Pokazati da bazična jednakost postavlja ozbiljne zahteva pred naše
političko odlučivanje, značajna je ukoliko Voldron ima namere da se
obračuna sa skeptičkom optužbom da uvažavanje „bazične jednakosti“ nema
naročitog uticaja na ograničavanje stvarne, materijalne nejednakosti.
Jedan direktan način za opovrgavanje ove optužbe sastojao bi se u tome
da pokažemo da autentična posvećenost bazičnoj jednakosti u ozbiljnoj
meri ograničava dopustive političke aranžmane – na primer, zahtevajući
jednaku raspodelu dobara i privilegija, ili raspodelu na osnovu potrebe,
ili strog plafon materijalne i društvene nejednakosti propisan od
strane države. Ako je tako, onda su dramatične ekonomske i društvene
nejednakosti kojima danas svedočimo nespojive sa našom posvećenošću
bazičnoj jednakosti – a branioci ovih nejednakosti koji tvrde da su
posvećeni bazičnoj jednakosti ne mogu biti u pravu.

Ali Voldron ne ide ovim putem. Umesto toga, on kaže da je autentična
posvećenost bazičnoj jednakosti spojiva sa najrazličitijim političkim
aranžmanima u vezi sa raspodelom privilegija i prava. Ovo sledi iz toga
što, po Voldronu, bazična jednakost nije moralni princip prvog reda –
princip koji možemo primeniti direktno na pitanje o tome kako treba da
tretiramo jedni druge. Ona je princip drugog reda koji ograničava načine
na koje treba primeniti bilo koji moralni princip prvog reda. Bazična
jednakost nam govori da, kada se radi o primeni principa utilitarizma,
ili libertarijanizma, ili socijalizma, moramo to činiti na način koji
podleže Bentamovoj logici da „se svako računa kao jedan, a niko kao više
od jednog“. Ako donosimo ove odluke na osnovu utilitarističke računice,
onda iz nje ne možemo isključiti sreću jednih, a uključiti samo sreću
drugih. Ako raspodeljujemo resurse u skladu sa potrebama ne možemo, u
skladu sa bazičnom jednakošću, računati potrebe jedne osobe kao vrednije
od potreba neke druge osobe.

***

Ova karakterizacija bazične jednakosti kao principa drugog reda,
kompatibilnog sa različitim vrstama političkih aranžmana, ostavlja
Voldrona otvorenim za skeptičku optužbu da bazična jednakost nije od
velike pomoći. Razmotrimo princip po kojem društva treba da raspodele
dobra isključivo na osnovu prirodnih talenata. Moguće je primeniti ovaj
princip na način koji poštuje bazičnu jednakost, sve dok ga primenjujemo
dosledno na sve ljude. A opet, ovaj princip će, čak i tako ograničen,
voditi ozbiljnoj nejednakosti, jer prirodni talenti nisu nimalo
ravnomerno raspoređeni među ljudima. Zapravo, čini se da bi takva
raspodela bila očigledno nepravedna, jer prirodni talenti nisu plod
zasluge već pukog slučaja.

Slutim da bi Voldron rekao da takav „meritokratski“ princip zapravo
nije u skladu sa zahtevima bazične jednakosti. Ali nije jasno zašto ne
bi bio. (Na početku knjige Voldron kaže da „bazična jednakost ponekad
sama po sebi ima implikacije koje se tiču raspodele“, ali nam ne kaže
koje bi to konkretne implikacije mogle biti, niti kako one slede iz
bazične jednakosti.) Kako jedan princip koji samo ograničava primenu
naših nezavisno izabranih političkih ideala može osigurati da ne
izaberemo očigledno nepravedne ili neegalitarne ideale, poput raspodele
na osnovu talenata, rođenja ili lepote? A ako posvećenost bazičnoj
jednakosti ne isključuje takve ideale, u kom smislu se on zaista svodi
na posvećenost jednakosti, izuzev u najtanjem, najproceduralnijem
smislu.

Voldron insistira na tome da je bazična jednakost, uprkos svom
statusu principa drugog reda, moralno zahtevna. Po njemu, bazična
jednakost od nas zahteva da „nepokolebljivo insistiramo na tome da
bazični principi ljudske vrednosti i dostojanstva podjednako važe za
svako ljudsko biće“. Njegov centralni primer je odluka koju je 2005.
doneo izraelski Vrhovni sud i koja se tiče targetiranog ubijanja
Palestinaca, uključujući i one koji nisu bili direktno uključeni u
terorističke aktivnosti. Po njegovom mišljenju, predsednik Vrhovnog suda
Aharon Barak tvrdio je da presuda u ovom slučaju mora poštovati
činjenicu da „nezakoniti borci nisu izvan zakona“, da nisu „odmetnici“,
da je „Bog i njih stvorio po svom liku i da se i njihovo ljudsko
dostojanstvo mora poštovati“. Barak je zatim nastavio da iznosi
argumente u korist proširenog pojma „direktnog učešća“ u terorističkim
aktivnostima, kako bi pokazao da su izraelska ubistva u skladu sa
međunarodnim običajnim pravom. Ostale sudije su se složile sa njim.
Voldronu ovo pozivanje na bazičnu jednakost nalazi dirljivim i smatra ga
pokazateljem „teškog i očajnički komplikovanog rada“ koji obavlja ovaj
princip. S druge strane, skeptiku bi se moglo učiniti da je ovo
prvoklasan primer toga kako priča o bazičnoj ljudskoj jednakosti može
biti iskorišćena da bi se duboko nehumanim postupcima dao privid
dostojanstva.

Pored brige da je bazična jednakost prazna ideja, tu je i povezana,
ali ipak posebna briga da je bazična jednakost suvišna ideja. („Budi
dobar prema svojoj sestri“ nije prazna, ali jeste suvišna rečenica, ako
ste prethodno već rekli „budi dobar prema svojim srodnicima“). Po
Voldronu, bazična jednakost nam govori kako da primenjujemo moralne
principe na ljude, bez obzira na njihovu rasu, pol, klasu itd. Ali zar
ovo ne znači prosto da svoje moralne principe treba da primenjujemo
dosledno – nešto što sledi već iz same prirode principa? Razmotrimo, na
primer, Marksov diktum „od svakoga prema sposobnostima, svakome prema
potrebama“. Sve dok primenjujemo ovaj princip dosledno, uvažavaćemo
potrebe svakog ljudskog bića, bez obzira na njegovu rasu, pol, kastu ili
veroispovest – baš kao što egalitarista od nas i očekuje. Šta se onda
dobija kada povrh toga kažemo i da su sva ljudska bića jednaka?

Voldron nudi dvostruk odgovor na primedbu o suvišnosti. Prvo, on
tvrdi da je pozivanje na bazičnu jednakost od suštinske važnosti kada se
radi o pitanjima uporedne pravde. Uzmimo primer u kojem smo uvereniji u
to da dve osobe koje su počinile slične zločine treba da dobiju sličnu
kaznu, nego u to kakva tačno treba da bude ova kazna. Ovde se čini da mi
ne možemo prosto razmotriti kako svaka od ovih osoba ponaosob treba da
bude tretirana; treba da pravimo interpersonalna poređenja kako bismo
uskladili načine na koje tretiramo svaku od njih. Za to je neophodno
pozvati se na jednakost.

Ali kako priznaje Voldron, komparativna pravda pokriva relativno mali
opseg slučajeva. Njegov drugi odgovor na primedbu o suvišnosti trebalo
bi da ima šire važenje. „Ako hoćete, možete se osloboditi reči
‘jednakost’“, piše on, ali ako želite da demonstrirate svoje „uporno
protivljenje“ rasizmu, seksizmu i drugim sličnim oblicima
diskriminacije, „upotreba reči ‘jednakost’ nije tako loša strategija“.
Ovo je pragmatički, pre nego principijelni argument, koji u nekim
političkim trenucima može biti tačan, a u nekima baš i ne. Nema sumnje
da je pozivanje na jednakost bilo ključno u istorijskim borbama
potlačenih, najočiglednije na primeru feminističkog pokreta i pokreta za
građanska prava crnih ljudi. Da je pozivanje na jednakost i danas
jednako korisno, već je manje jasno. Na internetu, termin „egalitarizam“
se koristi kako bi se signaliziralo protivljenje feminizmu. (Na
Redditovom podforumu pod nazivom Egalitarizam mogu se pročitati postovi
aktivista za muška prava o lažnim optužbama za silovanje, „mitu“ o
razlici u muškim i ženskim platama i „ženskoj privilegovanosti“.) S
druge strane, uspon belog suprematizma, koji bez ustezanja zastupa
prirodnu hijerarhiju, može značiti da je previše rano za napuštanje
priče o jednakosti.

***

Drugi deo Voldronovog projekta ojačavanja naše posvećenosti bazičnoj
jednakosti bavi se objašnjavanjem konkretnih osobina ljudskih bića koje
daju utemeljenje ovom principu. Voldronov zadatak u ovom delu je
identifikovanje svojstva koje otkriva našu jednaku, duboku i
distinktivnu vrednost koja važi za sva ljudska bića, ali ne i za
„čajnike i punoglavce“. Voldron je najzainteresovaniji za ličnu
autonomiju, razum, moralno mišljenje i delanje i našu sposobnost da
volimo. On nam predlaže da ne biramo između ovih svojstava, tvrdeći da
bazična jednakost može biti zasnovana i na kompleksnoj kombinaciji svih
njih. Naravno, svaka od ovih sposobnosti može biti izražena u različitom
stepenu kod različitih ljudskih bića. Stoga se Voldron poziva na
Rolsovu ideju „raspona svojstava“: ono što je bitno, barem za svrhe
bazične jednakosti, jeste da li dato biće spada unutar „uobičajenog
raspona“ svakog od ovih ljudskih svojstava, a ne u kom stepenu su ona
kod njega izražena.

Međutim, postoji opasnost da će Voldronov predlog zasnivanja
jednakosti na „uobičajenom rasponu“ izvesnih ljudskih sposobnosti,
isključiti ne samo čajnike i punoglavce, već isto tako i mnoga ljudska
bića: bebe i malu deca koja još nisu razvila sposobnost za autonomiju,
razum, moralnost i ljubav; i ljudska bića sa teškim kognitivnim
nedostacima (kako hroničnim, tako i onim koji su posledice starosti).
(Voldron koristi termin „dubinski onesposobljenih“ kako bi označio
potonju grupu i pokušava da naznači da je u pitanju „relativno uzak
opseg slučajeva“; „za mnoge ljude koji se smatraju mentalno nesposobnim,
nema sumnje da spadaju unutar uobičajenog opsega ljudskog
funkcionisanja“.) U slučaju veoma mladih i veoma starih lakše je izaći
na kraj sa prigovorima, jer će oni ili razviti ove sposobnosti ili su ih
nekada posedovali. Stoga nam Voldron kaže da subjekt bazične jednakosti
nisu pojedinačna ljudska bića u pojedinačnim trenucima već „čitavi
ljudski životi“.

Slučaj onih koji su dubinski onesposobljeni od rođenja već je
problematičniji. Voldron se slaže sa filozofima poput Eve Kitaj i
Lorensa Bekera, koji insistiraju na tome da svaka dobra teorija pravde
mora odbraniti prava dubinski onesposobljenih ljudi. Zbog toga on nije
spreman da, kako kažu filozofi, „zagrize metak“ i zaključi da dubinski
onesposobljeni ipak nisu jednaki. Uprkos tome čini se da se Voldron bez
potrebe doveo u nezgodnu poziciju. U jednoj svojoj enciklici papa Jovan
Pavle II upozorio je na opasnost pokušaja da se vrednost ljudskih bića
zasnuje na sposobnostima koje ne poseduju oni najranjiviji među nama; mi
dugujemo jedni drugima brigu i ljubav, rekao je on, zato što nas bog
jedne drugima daje na staranje. Ovakvo gledište, naravno, ne stoji na
raspolaganju nekome sa izrazito sekularnim stavom. Ali ne moramo se
pozivati na božanstvo kako bismo rekli da je jednakost prosto temeljno
načelo koje nije zasnovano ni na jednom prirodnom ljudskom svojstvu.
Tako filozofkinja Margaret Mekdonald tvrdi da izraziti veru u ljudsku
jednakost „ne znači izneti činjenicu, već izabrati stranu“. Pitati zašto
baš tu, a ne drugu stranu, nastavlja Mekdonald, „zvuči kao da pitate
neku osobu zašto voli svoje dete, ili svog supružnika ili partnera.
Prosto je tako.“

Voldron ne želi da ponudi ovakav odgovor na pitanje o tome da li se
princip bazične jednakosti odnosi i na dubinski onesposobljena ljudska
bića. Razlog za to ne leži u nedostatku religioznosti. Voldronova
hrišćanska perspektiva je po njegovim sopstvenim rečima „nagoveštena na
više mesta u knjizi“ i predstavlja temu celog jednog poglavlja. (Knjiga
je zasnovana na Voldronovim predavanjima sa univerziteta u Edinburgu, u
okviru serije predavanja posvećenih „proučavanju prirodne teologije“.)

U pomenutom poglavlju, Voldron sugeriše mogućnost da je bazičnoj
ljudskoj jednakosti neophodno religijsko utemeljenje – teza koju je prvi
put izneo u svoj knjizi iz 2002, Bog, Lok i jednakost / God, Locke, and equality
– kako bi se objasnilo zašto ljudske sposobnosti poput razuma,
moralnosti, autonomije i ljubavi mogu poslužiti kao osnov ljudske
jednakosti. Sve ove sposobnosti, po Voldronu, dobijaju dublje i
drugačije značenje kada se vide kao deo priče o slobodi volje, grehu,
pokajanju, praštanju, pričešću i spasenju. U ovoj tački Voldron odstupa
od filozofskog mejnstrima; kako je pisao u Bogu, Loku i jednakosti,
artikulisanje neteološkog temelja jednakosti predstavlja „manevar od
kojeg je moderni sekularni liberalizam… apsolutno zavisan“. Voldronov
zaključak je da ćemo, ako zaista želimo da budemo egalitaristički
liberali, možda morati da odustanemo od svog sekularizma.

***

Ali bilo da govorimo u sekularnom ili religijskom registru, Voldron
smatra da moramo biti u stanju da objasnimo zašto dubinski
onesposobljena ljudska bića ipak jesu jednaka: nije dovoljno prosto reći
da jesu. Njegov omiljeni argument jeste da dubinski onesposobljena
ljudska bića poseduju tela (kakve god nedostatke ona imala) koja
izražavaju prirodnu teleologiju, što znači da dubinski onesposobljena
ljudska bića potencijalno poseduju sposobnosti na kojima se zasniva
jednakost ljudi. Bez obzira na to da li će neko dete ikada zaista
progovoriti, kaže Voldron, organsku strukturu njegovog tela – jezik,
grkljan, neuronske veze u mozgu – „nije moguće razumeti izuzev pod
pretpostavkom da je ona razvijena zarad govora“. Isto tako, organska
struktura dubinski onesposobljenih ljudskih bića ne može se razumeti
osim pod pretpostavkom da je u pitanju biće zamišljeno da razvije razum,
autonomiju, moralnost i sposobnost za ljubav.

Voldron nema nameru da razvija nekakvu mističnu metafiziku: „ključni
argument je ovde evolucionistički, a ne teološki“. Njegova teza je
potcrtana činjenicom da biolozi često objašnjavaju fiziologiju
oslanjajući se na evolucionu funkciju: oči su se razvile da bismo mogli
da vidimo, krila da bi ptice mogle da lete i tako dalje. Ali nije baš
jasno kakve veze takav diskurs ima sa etikom. Ako je dubinski
onesposobljeno ljudsko biće u nekom značajnom smislu „zamišljeno“ kao
sposobno za razum i autonomiju, da li je onda i gluva osoba takođe
„zamišljena“ kao sposobna da čuje? Ili, kad smo već kod toga, da li je
gej osoba „zamišljena“ kao strejt? Da li je srećna žena bez dece
„zamišljena“ za reprodukciju? Teoretičari invaliditeta su nas naučili
kako da prepoznamo različite oblike vrednih ljudskih života, što je
vizija koju u velikoj meri deli i sam Voldron. Ali verovati u ovu viziju
moglo bi biti u tenziji sa gledištem da biološka funkcija poseduje
etički značaj.

Nudeći svoj argument u prilog tome šta čini dubinski onesposobljena
ljudska bića jednakima sa drugima Voldron takođe namerava da pobije
argument koji je u njegovoj najpoznatijoj verziji izneo filozof Piter
Singer. Singer primećuje da bi se većina nas instinktivno zgrozila na
samu pomisao da ljude sa teškim kognitivnim nedostacima treba tretirati
kao životinje. Ali po Singeru, to je nedosledno; ako su dubinski
onesposobljena ljudska bića jednaka sa ostalim ljudskim bićima, onda su
to svakako i šimpanze, delfini, svinje i slonovi. Kao zastupnik
distinktivne jednakosti – ideje da ljudi poseduju znatno veću vrednost
nego životinje – Voldron se mora odupreti Singerovom zaključku. Iz tog
razloga on ne može prosto proširiti opseg onoga što se smatra
„uobičajenim“ rasponom ljudskih sposobnosti, kako bi uključio i
sposobnosti koje poseduju dubinski onesposobljena ljudska bića.
Pronalazeći, umesto toga, osnov jednakosti u potencijalnim sposobnostima
dubinski onesposobljenih ljudskih bića, on se nada da može odbraniti
tezu o bazičnoj ljudskoj jednakosti, a da pritom ne prizna jednakost
ostalim životinjama.

Voldron Singerov argument naziva „oportunističkim“, zato što „ovaj
argument uzima poteškoće sa kojima se teorije jednakosti među ljudima
susreću kada treba da izađu na kraj sa dubinskom ljudskom
onesposobljenošću, kao priliku da promisli odvojeno pitanje prava
životinja“. Drugim rečima, jednake su šanse da će Singerova analogija
ljude navesti da tretiraju onesposobljene osobe gore nego što ih sada
tretiraju, kao i da će ih navesti da tretiraju životinje bolje nego što
ih sada tretiraju. (Utisak da Singera ne interesuje samo status
životinja dodatno je ojačan činjenicom da on zastupa dopustivost
eutanaziranja dece sa invaliditetom, uključujući i onu sa vrlo blagim
nedostacima). Moralno je razočaravajuće što branioci životinjskih prava
ponekad pokušavaju da dođu do svog cilja relativizujući ionako fragilna
prava ljudi sa invaliditetom.1
To što Singer bira da formuliše svoj argument na ovakav način naročito
je razočaravajuće ako imamo u vidu da se prava životinja mogu ubedljivo
braniti na osnovu onoga što je specifično za životinje: instinkta i
inteligencije, praksi zajedništva i brige, podložnosti emocionalnoj i
fizičkoj patnji i sposobnosti za privrženost, ljubav i radost.

Čitajući Voldronovu knjigu stiče se utisak da on ne misli da ima
ičega naročito posebnog u vezi sa životinjama. Čini se da ljudi
prevazilaze ostale životinje u svakom pogledu. (Božija zapovest iz
Knjige postanja, da čovek bude stvoren po njegovom liku, nastavlja se
tako što bog čoveku daje vlast nad „svim zverima što se miču po
zemlji“). Voldron nam kaže da nema puno svrhe u pokušajima da se poduči
mačka, ali ne kaže ništa o fantastičnim sposobnostima za učenje koje
pokazuju šimpanze, vrane ili hobotnice. Voldron piše o univerzalnoj
ljudskoj brizi za posmrtne rituale, ali ne pominje kompleksne kulturalne
prakse slonova koji žale svoje bližnje. On slavi ljudsku sposobnost za
moralnu deliberaciju, ali ne i sposobnost nekih životinjskih vrsta za
žrtvovanje i služenje. Iznad svega, on se ne bavi činjenicom da su
životinje podložne patnji i smrti, što ne samo da ih povezuje sa nama,
već se često čini i našom najvažnijom odlikom.

Centralna misao Voldronove knjige jeste da bazična jednakost niti
pretpostavlja da su svi ljudi identični, niti zahteva da budu tretirani
na identične načine. Jednakost može ići zajedno sa zapanjujućim
individualnim razlikama. Jednom kada nam je ta misao dostupna, zašto
moramo da insistiramo na tome da životinje takođe nisu jednake sa nama?
Životinje nisu identične nama i one ne zahtevaju niti dopuštaju
identičan tretman. Lavovi nemaju pravo na obrazovanje ništa više nego
što mi imamo prava da lovimo gazele u savani. Pa ipak, može biti da
životinje zaslužuju jednako, mada drugačije uvažavanje i poštovanje.
Naravno, Voldron to ne vidi na ovaj način: kada poredi čoveka sa
životinjom, on vidi dva bića sa fundamentalno drugačijim moralnim
statusom. Ali tu možemo reći ono što sam Voldron govori onima koji
poriču ljudsku jednakost, da videti jednakost zahteva da u nju već
verujemo.

 

Amia Srinivasan, The New York Review of Books, 19.04.2018.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 04.05.2018.

________________

  1. Ovo
    naravno ne znači da se o etici invaliditeta ne može raspravljati na
    originalan način u kontekstu etičkih pitanja o pravima životinja.
    Inspirativni primeri ovakvih rasprava mogu se naći u knjizi Su Donaldson
    i Vila Kimlike, Zoopolis: A political theory of animal rights / Zoopolis: politička teorija prava životinja (Oxford University Press, 2011), kao i u knjizi Elis Kreri, Inside ethics: On the demands of moral thought / Unutar etike: o zahtevima moralnog mišljenja (Harvard University Press, 2016).

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije