S jednim od nesumnjivo najvažnijih proznih djela prevedenih na hrvatski u proteklih deset godina i najvažnijim romanom ikad prevedenim sa slovenskog jedan je veliki problem: nemamo pojma da je objavljen!
Patrijarhat opstaje i obnavlja se iznova u različitim društvenim sistemima i istorijskim tokovima, utemeljen na kontroli, distrubuciji moći i proizvodnji nasilja nad ženom, slabijim i Drugim.
Iza onih koji odu, a u našem slučaju odlazi se uvijek zato što se nije po volji onima koji su brojniji i jači, osim napuštenih gradova i njihove arhitekture, ostaju samo riječi.
Jer, niti Lejla sama organizuje ovaj protest, niti će, daleko bilo, šetati sama. Šetat će sa njom i ljudi koji su strejt: parovi, vjenčani i li nevjenčani. Neki još nemaju djecu. Neki ih ne žele nikad ni imati. Neki su razvedeni.
Pisanje je alhemijski proces, transmutacija, i na taj stvaralački akt primenljiva je, kao idealna metafora i kao mogućna definicija, ista ona koja važi za alhemiju samu: