O svom bratu Sergeju Trifunoviću, Branislav retko govori. Ali pre dva dana, njegovu je narav obrazložio slikovitom paralelom: Sergej je kao nevođeni projektil. Ne bira gde udara. Ali je nepotkupljiv.
Civilizovano društvo počiva na osećaju stida možda i više nego što počiva na zakonima. Kada stida nema, nema ni jasne granice između dobra i zla. Bez stida nema ni osećaja krivce, ni kajanja, ni časti.
Nije bitna Šuica, već europska birokratska konstrukcija, stroj koji europske građane neprestano politički obezvrjeđuje i lišava ih zaostalih demokratskih snova, a koruptivne nikogoviće poput Šuice čini jedinima mogućim. Bitan je sindrom Šuica.
Handkeova izjava o sreći Srba na vest o nagradi briše sve Srbe koji ne odgovaraju njegovom miloševićevskom imaginariju. Oni drugi za njega uopšte ne postoje.
Pre nego što je stigao do samog vrhovnika, Marić je privodio razne čudake, proroke, zlikovce, razbojnike, jurodive, ugledne siledžije, raspuštene tajne agente, džeparoše, avanturiste, cirkusante…
Na kraju, tko je više izgubio: Handke ili oni koji su odlučili da više ne čitaju Handkea, da ga ne bi morali cijeniti? On nije izgubio ništa, osim što je napisao pet loših knjiga, nedostojnih svoga talenta, ali i svoga svjetonazora i osamljenosti.