Tito je, činilo se – odavno, već bio mrtav, ali je Miroslav Krleža još uvijek bio živ. Bilo je ljeto 1981. U svim jugoslavenskim republikama i u dvije autonomne pokrajine svečano je obilježavana četrdeseta godišnjica ustanka.
Javlja mi se, slavićemo tvoj doktorat, pisaćemo tvoje DR velikim slovima, makar ja ću ga tako pisati, jer već i beogradske mačke na krovovima mjauču kako si ti taj, kako ćeš ti i ovo i ono, kako nema drugog načina, osim tvog, šta god taj način bio
Šta hoće da nam poruči pošast poput kovida-19, šta nam daje, osim što nam na prvi pogled sve uzima? Ponešto. Vraća nam razgovor o smrti i sopstvenoj smrtnosti…
Većinski srpska sela još uvijek su u ruševinama, s možda je dvadesetak posto onih koji su se vratili i žive teško. Nekih sela više uopće i nema, a Knin izgleda kao zaboravljeni grad, što zapravo i jeste.
Čovek, oslobođen tradicionalnih okova srednjovekovne zajednice, uplašen od nove slobode, koja ga pretvara u izolovani atom, beži u novo idolopoklonstvo krvi i zemlji, koga su najočitiji izrazi nacionalizam i rasizam
Negdje na netu naletjela sam na ovu rečenicu. Napisala ju je Lisa Pontius, poznata influencerica, žena ima trideset i tri godine, mnogi čitaju njene objave.