Pošto smo se kao društvo dovoljno iščudili nad činjenicom da je rodno zasnovano nasilje u obrazovnim institucijama sveprisutno i da je pala i posljednja, najsvetija među svim školama – Petnica, došlo je vrijeme da razmišljamo zašto se o tome uporno ćuti. I šta trebamo uraditi da tako ne bude. U ovom tekstu bavićemo se visokobrazovnim institucijama budući da naša saznanja proizilaze iz istraživanja koje smo ispred Ženske mreže solidarnosti sprovele na Univerzitetu u Banjoj Luci, u periodu od septembra 2020. godine do maja 2021. godine. Dakle, i prije i poslije inicijative/pokreta/fenomena Nisam tražila, koji u kontekstu ovog problema označava novo računanje vremena na našim prostorima.
Rodno zasnovano nasilje je često u akademiji
Iako je seksualno uznemiravanje i rodno zasnovano nasilje i dalje tema za izbjegavanje, pogotovo kad ga ima tamo gdje se misli da smo najzaštićeniji, neka istraživanja na širem evropskom prostoru pokazala su da je visokoobrazovni sektor zapravo drugi po stopi rodno zasnovanog nasilja u odnosu na vojsku, privatni i državni sektor. Ovaj podatak ne treba da čudi ako znamo da akademske institucije počivaju na izrazito asimetričnim odnosima moći. Zatim sami tipovi ugovora, načini finansiranja projekata, koncept napredovanja u karijeri, te sve manje prilike za ostvarivanje akademske karijere stvaraju plodno tlo za razne oblike nasilja. A univerzitetski ambijent, suprotno svim očekivanjima, ništa manje ne pati od boljki društva u kom su pred ženom sterotipizirana očekivanja: tako su jednu našu ispitanicu, perspektivnu mladu doktorandicu, u trenutku dok se spremala za stipendiran nastavak prestižnih doktorskih studija u EU, kolege iz laboratorije podozrivo pitale kako to misli pomiriti karijeru sa porodicom.
Istraživanja većeg obima na ovu temu jedva da postoje na širem prostoru bivše Jugoslavije. Ipak, jedno istraživanje koje je sproveo Autonomni ženski centar u Srbiji 2018. godine došlo je do nalaza da otprilike jedna trećina studenata bude izložena seksualnom uznemiravanju ili mu na neki način svjedoči. Iako su dosadašnja istraživanja kao i pažnja javnosti iz sasvim opravdanih razloga stavili u fokus odnos profesor-studentkinja, naše istraživanje je potvrdilo da se rodno zasnovano nasilje u akademiji dešava svuda. I među studentima i među zaposlenima, a imali smo svjedočenja o uvredljivim komentarima koje su studentkinje dobijale od ženskih profesora. Jedno istraživanje rađeno u Španiji prije 15 godina među studentkinjama pokazalo je zapravo da čak 65 posto rodno zasnovanog nasilja i seksualnog uznemiravanja dolazi od vršnjaka. Naše ispitanice ‒ studentkinje, doktorandice i zaposlenice ‒ najčešće su bile izložene ili su svjedočile neprimjerenim komentarima o (ne)privlačnosti, neželjenim pitanjima o seksualnom životu, dobijale su neželjene pozive na sastanak i neprimjerene poruke putem društvenih mreža od muških profesora, svjedočile su uvredljivim vicevima i šalama, pa i tokom samog izvođenja nastave, a bilo je i neželjenih dodirivanja i fizičkog kontakta, kao i fizičkih prijetnji, koje je jedna asistentkinja dobila od svog tada nadređenog profesora. Često se neki od navedenih neželjenih oblika ponašanja nije desio kao izolovan incident, već kao dio šire strategije kojom se osoba sa pozicije moći nastojala približiti potencijalnoj žrtvi.
Rodno zasnovano nasilje i seksualno uznemiravanje se ne prijavljuje
I kod nas a i drugdje ovakvi slučajevi uglavnom ostaju neprijavljeni. Prepričavaju se samo u krugu vršnjaka, među bliskim kolegama i članovima porodice. Na Univerzitetu u Banjoj Luci, koji je među prvima u regionu uspostavio mehanizme za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja ‒ u junu 2020. godine, tada uz još samo dvije visokoobrazovne ustanove u zemlji i među rijetkima u regionu ‒ za više od godinu dana prijavljen je tek jedan slučaj. I to na talasu ohrabrenja koje su žene osjetile zahvaljujući pokretu Nisam tražila. Iako je teško spekulisati o samim razlozima neprijavljivanja, učesnice našeg istraživanja su često navodile strah, prije svega od toga da će im akademski uspjeh biti ugrožen. To je sasvim razumljivo budući da uznemiravanje najčešće dolazi od nekoga ko ima neuporedivo više moći i uticaja. Drugi razlog je taj što se instituciji i njenoj spremnosti da se ovim problemom ozbiljno bavi ne vjeruje uprkos institucionalnim mehanizmima, o kojima se inače gotovo ništa ni ne zna. Treća velika prepreka leži, dakle, u neznanju o tome šta možemo ili trebamo uraditi, kome se možemo obratiti i šta možemo očekivati u ovom procesu. Pozitivan nalaz istraživanja je da su razina svijesti o tome šta predstavlja neželjeno ponašanje i netolerancija prema njemu kod mlađih generacija izuzetno velike, što je zasigurno posljedica promjene društvene klime i uticaja globalnih i lokalnih pokreta u borbi žena protiv nasilja. I da žene više nije stid da otvoreno pričaju o tome ukoliko pred sobom imaju nekoga kome mogu da vjeruju.
Institucionalni odgovori na ovaj problem najčešće se svode na ispisivanje protokola. I obično se misli da je njihovo postojanje sasvim dovoljno. U vremenu prije svjedočenja hrabrih srbijanskih glumica i onih sakupljenih kroz akciju Nisam tražila, sve inicijative i prateća znanja o temi su na bosanskohercegovačke univerzitete dolazile iz nevladinog sektora (Atlantska inicijativa, Helsinški parlament građana). Međutim, ova svjedočanstva i pažnja medija su u velikoj mjeri mobilizirala studentsku populaciju i sam nastavni kadar, tako da su razni univerziteti i fakulteti širom regiona preko inicijativa iznutra potaknule odgovore. Dokumenti koji u ovom trenutku postoje su manje-više slični i kopi-pejstaju se od jedne do druge institucije. No s obzirom na zanemarljiv broj prijava, mi još uvijek nemamo saznanja o tome kako se i u kojoj mjeri ovi mehanizmi implementiraju i na koji način žive u praksi.
Postojeći odgovori se moraju ojačati
Postoje brojni koraci koji univerziteti mogu i trebaju uraditi u ovom trenutku. Ne samo da bi podstakli već broj prijava već da bi generalno podstakli smanjenje svih oblika rodno zasnovanog nasilja po fakultetima. Prvi se tiče proizvodnje znanja o tome šta se dešava unutar visokoobrazovnih institucija. Istraživanja o ovoj temi u Bosni i Hercegovini gotovo da ne postoje, ako se izuzmu dva istraživanja koja se samo dijelom dotiču rodno zasnovanog nasilja na univerzitetima (istraživanje o rodno zasnovanoj diskriminaciji na radu u BiH i istraživanje OSCE-a o nasilju nad ženama u BiH). Ovakva istraživanja bi trebalo da imaju za cilj ne samo da identifikuju oblike nasilja u akademiji već i da razumiju odakle dolaze najveći rizici, šta su specifičnosti lokalnog konteksta, koji su uzroci neprijavljivanja i da li su postojeće mjere prikladne. Takođe, univerziteti moraju da na odlučniji način podstiču razgovor o ovoj temi među zaposlenima i studentskom populacijom, te da podrže studentski aktivizam. Naime, predstavnička tijela studenata na Univerzitetu u Banjoj Luci nisu dosada pokazale zanimanje da učestvuju u aktivnostima kojom su promovisane donijete mjere i da se na taj način edukuju o ovoj temi. Neke od učesnica našeg istraživanja ističu zatim važnost sistematskog uključivanja nastave o rodnoj ravnopravnosti i rodnim studijima u studijske programe društvenih nauka, ali i kroz ad hoc obuke za zaposlene i studente sa svih fakulteta. Svakako je značajno da sve mlađe učesnice našeg istraživanja, sa kog god fakulteta dolazile, posebno ističu da žele da se obrazuju o rodnim temama kroz formalno obrazovanje. I konačno, univerziteti moraju da razumiju da je spremnost da se o nasilju progovori u direktnoj vezi s tim da pred sobom imate osobu kojoj vjerujete i koja vam vjeruje. Značaj prisustva ovakve osobe je na hrvatskim univerzitetima formalizovan kroz instituciju 'osobe od povjerenja', koja može prisustvovati samom procesu prijavljivanja i davanja usmene izjave. Kod nas se pak predviđa prijavljivanje savjetniku, koji se bira iz reda upravničkih tijela univerziteta a čiji izbor potvrđuje Senat kao najviše upravno tijelo, i koji prema postojećim procedurama sam ne može biti počinilac.
Ohrabruje svakako činjenica da univerziteti priznaju sopstvenu potkapacitiranost te da ostvaruju sve bolju saradnju sa feminističkim organizacijama civilnog društva. Ne smijemo prenebregnuti ni to da je harmoniziranje sa evropskim istraživačkim prostorom i pristup fondovima EU sada već uslovljen postojanjem protokola o suzbijanju rodno zasnovanog nasilja i izradi akcionih planova o rodnoj ravnopravnosti. No ipak, možda najvažnija od svih činjenica je ta da stasava čitava jedna generacija mladih i hrabrih žena koje su odlučne u tome da ne trpe nasilje. I koje su upravo zbog toga postale regionalne ikone i uzor našim djevojkama.