Strah me od straha koji će opet prevagnuti na izborima. Strah me je da će nas svi napustiti i da će zemlja Bosna i Hercegovina izgledati kao završetak onog dobrog filma Abela Gansa iz tamo neke 1919, gdje se aveti poginulih vojnika dižu i slobodno hodaju zemljom. U pacifističkom filmu jednog Francuza od prije stotinjak godina, to je značilo - nikad više. U balkanskom kontekstu svi već znamo šta znači kad mrtvima postane tesno u grobovima
GUZICA (GLUTEUS) Pojam guzice neviđeno je važan za znanost o politici. Nitko ga nije vidio u znanstvenim raspravama, ali ga je nemoguće zaobići jer se velike guzice u našoj politici pojavljuju češće nego velike glave. Dok se nekim ljudima guzica valja po podu, hrvatskoj premijerki guzica ide na živce!
"ZEMLJA ti se raspada", rekao je tiho sjedeći pred televizorom, u skvrčenom položaju nervozne rodbine koja čeka rezultat krvoločnog boksačkog meča, rukom prekrivajući oči od muke, a sve prste raširujući od znatiželje.
U postmodernom rakursu gledanja ničega, vidio sam razbijen LCD monitor u zgradi Vlade Federacije BIH. Razbili ga oni koji se navodno broje i boje u vode branitelja. Blago njima. A monitor branila djeca njihova. Kao što reče jedan od mirnih prosvjednika u dimu gume i iperita: ,,To su naša djeca, nemojte na njih!“
Kada je Mulamba Ndaje, zairski fudbaler, dobio crveni karton na utakmici protiv Jugoslavije na Svetskom prventvu u Zapadnoj Nemačkoj, novinari su pitali zairskog selektora Blagoja Vidinića da prokomentariše „slučaj“. Vidinić je odgovorio: „Prestup apsolutno zaslužuje crveni karton. Imam samo jednu sitnu primedbu - nije igrač sa brojem 13 šutnuo sudiju, već onaj sa brojem dva, Ilunga Mvepu“.
Ovaj tekst se ne tiče toliko genocida nad Muslimanima ili drugih zločina koliko ljudske prirode, čovjekovih moralnih dometa i civilizovanosti. Kako čovjek može da se nosi sa zločinom koji čini čovjek, da li je ljudska vrsta zaista stvorena za dobro ili će dobro ostati samo jedna od njegovih težnji i šta se desi kad se filozofski esej sretne sa realnošću koja mu se nameće vremenski i prostorno, i po raznim drugim osnovama?
Ovih dana po Oboru kola apokaliptična priča o sumraku ružičastog! Elem, televizija Pink BIH, očigledno pod naletom SEKE i nenaplaćenih kamata, svojim radnicima nije isplatila poslednja četiri lična dohotka. Neki uposlenici su dobrovoljno, a neki manje dobrovoljno, dali otkaze i otišli. Kojekude, široka im lijepa kuća. Ko je sposoban, naći će sebi uhljebljenje. Nego, ne bih ja sad o tome.
Blasfemični naslov ovoga teksta, to je ono što vidi Milorad Dodik kada u crnoj limuzini prolazi kraj table na kojoj piše “Memorijalni centar…”. Slova su ukočeno crna, bez serifa i kitnjastih ukrasa, elegantno nanizana na žutoj podlozi, ali Dodik se služi maštovitom individualnom optikom: njegove oči registriraju ružičasti neon, drečeću parolu koja iluminira okoliš, uvija se i mami osamljene duše, sa zavodljivom zvjezdicom uz slovo P. Možda su sa strane još i usne s neonskim jezikom, senzualno izvijenim prema gore, takvim da sugerira nešto taktilno i vlažno, nešto poput razuzdanog političkog govora.