Detinjstvo pamtim i po tome što sam najbolji duks zalio voskom držeći sveću na grudima dok sam leškario tokom čitanja sabranih dela Karla Maja. Nije bilo struje. Ne sećam se ni da li su te restrikcije bile pre ili posle Titove smrti, ali je izgledalo nekako romantično. Karl Maj je bio, otprilike, u sličnoj poziciji kao mnogi koji danas pričaju i pišu o Titu a Titovu Jugoslaviju nikada nisu videli.
Ko laže, taj i krade. Ko krade, hoće i ubit. Ko hoće ubit, treba ga u zatvor. A ko još nije slagao, slagaće. Ovo je bila jedna od krilatica koja je nosila Josifa Visarionovića Staljina dok je sudio bez suđenja, punio Sibir ruskim intelektom i, usput, pobio ništa manje Rusa nego neuspjeli slikar Adolf Hitler – cirka kojih par desetina miliona i još koji milion više.
Dvanaestogodišnji dječak navukao je na sebe bijes srpskih neonacista pišući na svom blogu da Srbija treba priznati Kosovo i ući u NATO te se otresti vječne ovisnosti o Rusiji. Prijete mu u školi, na internetu i na ulici, a njegov fan klub na Facebooku pod nadzorom je srpskog MUP-a
Kad Hrvat vidi dete da spava on kaže: „Spava kao anđeo“. Bosanac kaže: „Spava ko jagnje“. A Srbin, Srbin kaže: „Vidi ga, spava ko zaklan“! „Spava ko zaklan“ - stereotip ili kolektivna senka nad srpskim narodom?!
Jedno od najvažnijih pitanja bosanske, ali i regionalne političke scene, majka svih pitanja, jest ono - za koga će večeras navijati Milorad Dodik? U pravilnim vremenskim razmacima, od kvalifikacija za nekakvo nečije prvenstvo u nečemu, pa do kojekakvih nekakvih finala i polufinala, cijela regija gleda prema onom staklenom skladištu pameti u Banjaluci i sa strepnjom pita: za koga navija Milorad Dodik?
Imam prijatelja, kao i svi. I mi, tako, kuražimo jedan drugoga. Ja njemu „vojvodo“, on meni „serdare“. Pohvalim mu auto ili frizuru, on meni... a on meni... on meni, recimo, način na koji sam otkinuo rukave košulje. Sretan ja, sretan on. I mi pravo dobri, pogotovo ako redovno jedan drugom plaćamo piće.
Strah me od straha koji će opet prevagnuti na izborima. Strah me je da će nas svi napustiti i da će zemlja Bosna i Hercegovina izgledati kao završetak onog dobrog filma Abela Gansa iz tamo neke 1919, gdje se aveti poginulih vojnika dižu i slobodno hodaju zemljom. U pacifističkom filmu jednog Francuza od prije stotinjak godina, to je značilo - nikad više. U balkanskom kontekstu svi već znamo šta znači kad mrtvima postane tesno u grobovima