Od sinoć se u Srbiji živi na sreću. Možda će vas stići metak, a možda i neće. Svejedno je da li ste u strogom centru grada ili kilometrima daleko od njega. Pitanje glasi: na koliko sreće možemo računati, u Srbiji?
Pogledajmo oko sebe, pogledajmo u sebe. Ispunjeni smo mržnjom i potrebom da skrenemo pogled kad je vidimo kod našeg djeteta. Navijači sa šipkama u ruci koji prebijaju “neprijatelje” su “naša djeca”, često i “heroji”, silovateljima se sve oprašta, u Hrvatskoj, jer su bili ratnici, dakle ubojice, učitelje doživljavamo kao zločince kad god našem djetetu daju manju ocjenu od one koju bismo im mi dali.
Neko je objavio, pa sklonio – komentare koje deca ostavljaju ispod tragične vesti. Osvanuće verovatno opet negde. Te poruke su srž cele stvari. Ako umanjimo zgroženost da su navijačkog karaktera, s podrškom ubici, u njima se vidi još nešto. Rečnik identičan gejmerskom diskurzu. Next level, good game bro i slično. To smo dobili podvajanjem stvarnosti.
Ovaj događaj je otkrio da mnogo stvari ne funkcioniše u pristupu našim najmlađim učenicima u obrazovanju. Tako smo se suočili na najstrašniji način sa posledicama obrazovne destrukcije.