Prošla subota je bila prava miting-subota. Pravi blockbuster doživljaj zahvaljujući mogućnosti praćenja na internetu i kokicama. Jedan u Beogradu, onaj Tomin gladnožedni. Drugi u Zagrebu, onaj kolektivno plačni.
Dragi građani i građanke - rekao bi Tadić u ležećem položaju ispred zastave Srbije - ako u ovim dramatičnim trenucima za našu zemlju i naš narod vidite negde Tomislava Nikolića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema s bubrezima.
Na istim strašnim snimkama iz Srebrenice, recimo, još je šokantnije ponašanje reportera Srpske radio-televizije i klasičnog medijskog ratnog zločinca Snježana Lalovića, ali on nakon rata nije imao potrebu bježati: danas je urednik dokumentarnog programa Radio-televizije Republike Srpske. Nije li, najzad, nedavno lijepo osvijetljena i mala mračna tajna samog generalnog direktora RTRS-a Dragana Davidovića, slavnog četničkog tenora iz tih herojskih dana?
Licemjerje se najlakše zapazi upravo na religijsko-vjerskom polju, na kojem maske lako padaju. Vjera, za razliku od religije, ne može biti masovni fenomen zato što uvijek počinje od čovjeka pojedinca.
Poznato je da se svako ko gubi ljuti. A pravi gubitnici su i Hrvatska i Srbija i Bosna i Hercegovina. Umjesto da iz ovih „gubitaka“ izvuku nove koristi i prednosti, ove države i građani rukovode se moralom gubitnika i oplakuju svoje zločince.
Znajući, iz današnje perspektive, da je Titova vladavina iza blještave vanjštine koristila makijavelističke mehanizme koji su mnoge obitelji zavile u crno, nije čudo da i dan danas susrećemo i njegove obožavatelje i njegove mrzitelje”, piše redatelj Mario Kovač u programskom tekstu pred premijeru opere “Maršal” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, zakazanu za subotu, 16. travnja.
Odbijanje hrvatske javnosti da se suoči s činjenicom da je namjera Tuđmanovog režima bilo etničko čišćenje Srba vjerovatno ima veze sa onim što Marko Milanović ovih dana naziva "pobedničkim hrvatskim nacionalizmom". U Beogradu i Sarajevu, postoji rasprostranjena svijest o sopstvenom gubitništvu.
Zločinima i patnjom, kao dvjema stranama iste stvarnosti, u nezavršenom ratu ideologija etnosa i prostora dubinski je u Bosni i Hercegovinu razorila kulturnu i moralnu supstancu, ograničivši fundamentalne ljudske porive i univerzalne ljudske darove (dar supatnje i solidarnosti, gnušanje prema zločinu kao takvome, sposobnost opraštanja...) isključivo na unutaretničke, kolektivno-plemenske relacije.
Od subote me muči jedno pitanje: zašto Toma Nikolić ustvari to radi? Sada će mi neko zameriti da sam bezdušan, jer da sumnjam u časne pobude čoveka koji, eto, život stavlja na kocku (kakvu kocku? žrtvuje ga!) za narodno dobro i opštu polzu. Ne, nisam bezdušan: meni je savršeno svejedno kada će ti njihovi izbori biti raspisani; može i sutra, što se mene tiče; glasaću svakako, spreman sam kad i vi, gospodo, što reče Bob Dylan.