Vojska je sila, utjelovljena moć. Ona je važan, ponekad posljednji, oslonac države i vladajuće elite, ali i nužno zlo kojem je inherentna težnja da postane osamostaljeni politički faktor. Vojska je oslonac vlasti ali i trajna opasnost za vlast. Odvajkada je politička, ideološka i operativna kontrola vojske temeljna briga svake vladajuće elite, nezavisno o historijskoj epohi ili obliku vladavine.
Sve je, dakle, po starome, Bosna i Hercegovina ide polako svome kraju, i što vrijeme više odmiče, zapravo nezaustavljivo curi, sve je nekako jasnije da Bosna i Hercegovina zapravo nikome i ne treba. Čak i romanticima izvan, Bosne koji sanjaju takozvanu normalnu Bosnu i Hercegovinu, postaje sve jasnije da takozvanu normalnu Bosnu i Hercegovinu žele još samo romantici koji u njoj ne žive.
Zaključak ovog teksta je da su u novim udžbenicima istorije u Srbiji zadržana tumačenja raspada Jugoslavije koja su se mogla naći u udžbenicima iz Miloševićevog vremena. Sam rat 90-ih predstavljen je kao posledica separatističkog delovanja slovenačkog i hrvatskog rukovodstva. Ratni zločini se u udžbenicima priznaju, ali su izjednačeni i prikazano je da su sve strane u tom ratu bile jednako za njih odgovorne.
Da je Bosna i Hercegovina prostor neviđenih i nečuvenih čuda, neuroazijski Bosneyland, mjesto veselog susreta vizantijskih kupola, dubaijskih zvonika, saudijskih minareta i egipatskih piramida, u čijim vječnim hladovinama ljudi po cijele dane ništa drugo ne rade doli domišljaju kako da sami sebi nekako otežaju život, opće je poznata i u znanstvenoj javnosti odavno prihvaćena činjenica.
Lep je prizor, dame i gospodo, u znojavom kozaračkom kolu koje cupka uz taktove nakaradne melodije skrpljene od „Internacionale“ i marša „Spremte se spremte, četnici“, pitoresknu gomilu jebenih igrača.
Što Ceca nema? Ceca u cijeloj svojoj diskografiji nema nijednu pjesmu u kojoj se spominju Srbi i Srbija, otadžbina, rat, komunisti, masoni, ovi, oni. Što još Ceca nema? Ceca nema šanse da nastupi u Hrvatskoj.
Iz nekog razloga, naime, Hrvatima – najvećim domoljubima u cjelokupnoj povijesti domoljubavi - ništa hrvatsko nije dovoljno svjetski, pa sve uvećavaju u vlastitim ušima i krste “hrvatskim nečim”. Dalmacija, i sama odavno “hrvatska Azurna obala”, u toj je hrvatskoj frustraciji najmanje svoja.
Svih ovih mirnih godina, od kojih je većinu HDZ bio dio vlasti, važio je i važi isti izborni zakon, koji je Lagumdžiji omogućio da mahom bošnjačkim glasovima osvoji mjesto hrvatskog člana Predsjedništva, te da ne izlazeći iz ustavnog okvira formira Vladu.