U svom tekstu Dragulj Afrike (The Jewel of Africa), objavljenom u The New York Review of Books, Doris Lessing nas vraća u 1980. godinu, u vrijeme kad je Rodezija mijenjala ime i stjecala nezavisnost. Predsjednici Mozambika Samora Machel i Tanzanije Julius Nyerere rekli su tada Robertu Mugabeu: ”U rukama imaš dragulj Afrike.
Jesmo li barbari? Gledajući na svojim ekranima snimku Gadafijeva smaknuća, milijunska publika diljem svijeta pretvorila se u suučesnika u krvavom obredu smrti, ne manje od starih Rimljana u sjedištima arene ili gomile koja prisustvuju kamenovanju preljubnice u nekoj arapskoj zemlji. Ovom pukovniku, očito, ima tko gledati snuff film.
Dobili smo preporuku Evropske komisije koja nam u decembru može omogućiti pozitivno mišljenje evropskih čelnika, a to nam može doneti status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Mogućnost dobijanja datuma za početak pregovora je, za sada, isključena.
Manifest Pokreta 15. oktobar je spis koji ne predstavlja polemički izazov, štoviše, on uskraćuje polemički užitak, ali imajući u vidu njegov globalni učinak, potrebno je analizirati ga, paragraf po paragraf.[1]
Reče, u Jagodini, naš patrijarh da je Srbija država i bez glave i bez srca! To je rekao, jer je rekao da Srbija ne sme ulaziti u EU, pošto od nas traže „strašnu žrtvu“ da izgubimo Kosovo: da Srbiji odseku glavu i iščupaju joj srce! Pa, kad je to tako, rekao je on, moramo im reći da tamo nećemo, nego hoćemo da ostanemo sami „sa svojim Kosovom“.
Sever Kosova je ničija zemlja. Tamo ne postoji država. Republika Kosovo na severu nije uspostavila institucije pravne države. Paradoksalno, Republika Srbija takođe ne kontroliše život na severu, mada ga najvećim delom finansira.
U Republici Srpskoj, naime, nemaju problema s džamijama. Neće po Livanjskom polju munare nicati kao mladi kukuruz, kad se bude pitalo Miloloža Dodika. Pardon, Milorada. Što manje džamija, to ljepši grad - čuvena je misao glasovitog urbaniste iz Laktaša, kojemu i danas suza na oko krene kad se sjeti one ljepote iz devedesetih
Odavno je poznato: svijet jest vijest. Za sada će i globalno medijski pronošena poluglobalna šetnja ulicama biti dostatna kao upozorenje (u Hrvatskoj čak i kao oživljavanje pokreta) pokazujući, ako ništa drugo, da globalni sustav nije toliko neupitan kako se to čini. Čak i ako oni koji su protiv toga sustava – barem zasad – ne znaju što da učine s tom spoznajom. Kada globalna šetnja završi, ostat će posao razumijevanja svijeta koji se ne mijenja pukom činjenicom nezadovoljstva postojećim – no, svakako, ni bez nje.