Tako je to u naopakom svijetu, u kojemu nije uspješan onaj što je pismen i školovan, već onaj što pametno uloži pare. Tako je to i u naopakoj zemlji Bosni, onoj iz glupog vica o jedinoj državi na svijetu u kojoj ima i muslimana i piramida i NATO-a, a nema nafte. Ili je barem tako bilo do nekidan, kad je Bosnom i Hercegovinom poput neispravne plinske boce odjeknula vijest da je federalni ministar rudarstva Erdal Trhulj potpisao s britanskom kompanijom Shell memorandum o geološkim istraživanjima u BiH
Svaka vest o protestima, demonstracijama, mitinzima i sličnim načinima iskazivanja političkih stavova na ulicama i trgovima izaziva veliko interesovanje javnosti.
U Libiji je, čitamo naslovnice, ”ubijen kralj”. ”Kralj kraljeva”. Platio je za zločin nad zločinima, za zločin da je bio kralj. No znamo li uopće što je kralj?
Stotinu je, dvije stotine miliona razloga za pobunu u Bosni i Hercegovini. Pogotovo socijalnu. Broj nezaposlenih jednak je broju zaposlenih, penzioneri nakon decenija čestitog rada žive miljama ispod granice siromaštva, djeca u školu idu džaba: ako nekada i nađu kakav posao, radit će u robovskim uvjetima, o iznosima plata neće pričati, već samo o tome je li redovna; administrativni aparat troši k'o Paris Hilton, srednja klasa je umrla; zemlja je deindustrijalizirana, korupcija kapilarna... Dalje neka svako napiše šta mu padne na pamet.
Tužni je jecaj pokrio svu zemlju rusku. Ruski činovnici i političari su odjednom počeli strašno da žale pukovnika Gadafija, jer eto: ubiše ga bez suda i istrage. A mogli su mu suditi, ako ne pre nego što su ga uhvatili, a ono posle. Za pukovnikom podjednako pate svi zaposleni državnih i para-državnih ustanova, od gdin-a Sluckog, zamenika dumskog komiteta za međunarodne odnose, do gdin-a Ševčenka, nepomirljivog borca protiv svetske cionističke zavere i ujedno ushićenog obožavaoca Vermahta.
Smije li predsjednik parlamenta ponuditi jamčevinu za bivšeg premijera? Smije li ratni zločinac biti nositelj izborne liste? Zakonodavac nije predvidio takve situacije, vjerojatno zato što ni ne postoji tako maštovit zakonodavac koji bi predvidio takve situacije. Suočavamo se s dva moralna paradoksa: prvo je možda političko samoubojstvo političara na odlasku, a drugo je moralno samoubojstvo zaradi političkih načela
Otvaram saborsku raspravu o prijedlogu Zakona o zaštiti lika i djela Jadranke Kosor – reći će drug predsjednik Sabora, dok tri tipa u kožnim mantilima s balkona gledaju hoće li kome dolje poletjeti ruka, a pet-šest crnih marica na Markovu trgu čeka s upaljenim motorima.
U svom tekstu Dragulj Afrike (The Jewel of Africa), objavljenom u The New York Review of Books, Doris Lessing nas vraća u 1980. godinu, u vrijeme kad je Rodezija mijenjala ime i stjecala nezavisnost. Predsjednici Mozambika Samora Machel i Tanzanije Julius Nyerere rekli su tada Robertu Mugabeu: ”U rukama imaš dragulj Afrike.
Jesmo li barbari? Gledajući na svojim ekranima snimku Gadafijeva smaknuća, milijunska publika diljem svijeta pretvorila se u suučesnika u krvavom obredu smrti, ne manje od starih Rimljana u sjedištima arene ili gomile koja prisustvuju kamenovanju preljubnice u nekoj arapskoj zemlji. Ovom pukovniku, očito, ima tko gledati snuff film.