Odavno je poznato: svijet jest vijest. Za sada će i globalno medijski pronošena poluglobalna šetnja ulicama biti dostatna kao upozorenje (u Hrvatskoj čak i kao oživljavanje pokreta) pokazujući, ako ništa drugo, da globalni sustav nije toliko neupitan kako se to čini. Čak i ako oni koji su protiv toga sustava – barem zasad – ne znaju što da učine s tom spoznajom. Kada globalna šetnja završi, ostat će posao razumijevanja svijeta koji se ne mijenja pukom činjenicom nezadovoljstva postojećim – no, svakako, ni bez nje.
Od New Yorka i Londona do Tel Aviva i Zagreba, priča je svugdje ista. Ma koliko građani vikali i bunili se, očito je da imaju sve manje stvarnog utjecaja: bilo na izborima, bilo na ulici.
Metafizički osmjeh jeste poricanje smrti i zatvaranje ušiju prije nego što se začuje krik teroriziranog čovještva. Totalitet ne daje nikakav smisao smrti, svako umire na vlastiti račun: smrt je nesvodiva. No redukcija propada upravo zato što se aktualizira. Rat raspršuje filozofski šarm Jednoga i Svega upravo utoliko ukoliko zasniva njegovu vladavinu: ”Nakon što je Um sve upio i proklamirao da od sada samo on postoji, čovjek iznenada otkriva da je još tu, iako ga je već odavno provarila filozofija… ‘Ja koji sam tek prah i pepeo’, ja, obični privatni subjekt, ime i prezime…, ja sam još tu (Ich bin noch da). I filozofiram”.
Turista, o kojem u svojoj kolumni piše Nenad Veličković, u Sarajevu traži tradicionalno. Međutim, tradicionalno pronalazi, ali redizajnirano: od somuna, zvrka pite, oklagije, čibuka... Tu je i grb kantona Sarajevo.
Mudra politika donosi zrele plodove. Čitam prekjuče u novinčinama da je neki maloletnik izbo nožem devojku samo zato što je nosila majicu sa oznakom LBGT populacije. Momak je, budući maloletan, pušten iz pritvora, devojka je valjda dobro, a policajni popečitelj je - ovo je zanimljivo - u Bajinoj Bašti izjavio da „to što je zabranio Paradu ponosa ne znači da je otvorio sezonu lova na druge i drugačije“.
Da završi na televiziji, dijete iz Bosne i Hercegovine treba otići daleko, odrasti i uspjeti. Onda bi se tv kuća, koja svima soli pamet, sjetila kako smo izgubili još jedan biser.
‘Protiv kapitalizma, za neposrednu demokraciju’. Ta je parola viđena na Jelačićevom trgu u subotu 15. listopada 2011. Ona govori čitava poglavlja o ulici kao mediju gdje su moguće samo demagoške simplifikacije i gdje je nemoguće artikulirati suvisli politički zahtjev ili političku vrednotu, a kamoli politički program.
U Srbiji izbori još nisu službeno raspisani, no predizborna kampanja već je krenula. Tim povodom, naš kolumnist usporedno analizira sličnosti i razlike u kontekstu, dominantnim temama i političkim pozicijama u koje su se ukopali akteri srbijanske i hrvatske političke scene