„I ove godine, kao i svih prethodnih, krajem rujna pred pulski je zatvor iz Bosne stigao autobusni konvoj pun ljudi, željnih čestitati rođendan svom civilnom bogu Fikretu Abdiću Babi, koji u Puli služi 15-godišnju kaznu zbog ratnih zločina... Sva je prilika da se ove godine konvoj pred pulskim zatvorom parkirao zadnji put, jer se očekuje da će Abdić ubrzo biti pušten iz zatvora, nakon odslužene dvije trećine kazne“ – Damir Pilić, novinar Slobodne Dalmacije.
Smrt je jedini pravi demokrata, ona baš ne gleda ko je ko, moglo bi se čak reći da je samo smrt u stanju da ispuni ideal Francuske revolucije o ravnopravnosti ljudi. Tako su u razmaku od samo dva dana svetsku pozornicu napustili bivši češki predsednik Vaclav Havel i Dragi Vođa Kim Džong Il. U Pragu, Evropi uopšte, Havel se na onaj svet ispraća uz sveće i u svečanoj tišini dočim sam siguran da je u Pjong Jangu i Srednjoj Aziji kao celini zavladala panika. Na osnovu čega donosim taj zaključak, ako nemam nikakvih informacija osim šture agencijske vesti?
Brojne nerazumljive i nerazumne izjave srpskih političara i njihovih savetnika, analitičara, komentatora, baštovana, konjovodaca i dresera na temu kandidature za EU i statusa Kosova ne mogu, na sreću, promeniti realnost. Građani Srbije i dalje većinski svoju budućnost i budućnost svoje dece vide u Evropskoj uniji, bez obzira na negativnu kampanju koju po tom pitanju zajednički vode iskreni evroskeptici i lažljivi evroentuzijasti. Iskonski nagon opstanka je i dalje jači od dnevnopolitičke halabuke spodoba koje statistika i moderna psihijatrija definišu „javnim ličnostima“.
Na kraju drugog milenijuma sve je ukazivalo da je dvomilenijsko konfliktno doba, doba suprotstavljenih silnica, simboliziranih ribama okrenutim u suprotnim smjerovima, isteklo. Da je protivrječnom čekanju kraj. Da smo se načekali. Da smo se zasitili čekanja. Premda je natrpano djelatnostima, djelatnostima od sekundarna značenja, čekanje znači obamrlost. Posljedica je prepuštenost događanju. No obamrla prepuštenost, bez opuštenosti. Nesretna prepuštenost.
Čija će banka i iz kojeg grada, kao ljubljanska u Sarajevu, kad euro propadne, otići sa švajcarskom deviznom štednjom glupih (Grka? Španaca? Iraca? Opet Bosanaca?) u drugu neku arijevsku monetarnu uniju?
Čija će banka i iz kojeg grada, kao ljubljanska u Sarajevu, kad euro propadne, otići sa švajcarskom deviznom štednjom glupih (Grka? Španaca? Iraca? Opet Bosanaca?) u drugu neku arijevsku monetarnu uniju?
Smrću Vaclava Havela, u postkomunističkom svijetu ugasio se jedan svjetionik. Svjetionik u političkom i moralnom smislu, u smislu orijentira i svjetlosti koji je u politiku ne samo tranzicijskih zemalja unosila njegova misao i težnja za istinom. Kao političar mimo svoje volje, zapravo čovjek koji se silom prilika našao u središtu političkih promjena, a onda i na čelu tzv. baršunaste revolucije 1989. i poslije, Havel je ustrajao na ideji da politika i moral ne moraju nužno biti u suprotnosti. Čak ni kad je formalno sišao sa političke scene, nije u to prestao vjerovati, o tome pisati i govoriti
Vijest da netko štrajka glađu je dosadna, ofucana, pa tako štrajkač glađu prije nego što pojede sendvić, ako ga ima i krene sa štrajkom, mora provjeriti da u krugu od 100 kilometara nitko ne štrajka...
Nacistički zločini nisu se zbivali samo u tjeskobnim industrijskim pogonima od crvene cigle ili u jednoličnim nizovima baraka. Postojala su i scenografski vrlo inventivna poprišta ubijanja i ponižavanja. Ona su podsjećala žrtve da su nastupili novo vrijeme i drugačiji prioriteti i da je ubijanje samo jedna od mnogih sastavnica velikog projekta sveopćeg ukidanja ljudskosti.