Svi znamo i nije nimalo sporno da su u Srbiji zaštićene ličnosti zaista dobro zaštićene. Za to se brine dovoljno stručnih i savesnih policijskih i drugih službenika, kao što svako malo vidimo na ulicama Beograda. Pretnje koje se povremeno javljaju njihova su stvar i treba ih njima i prepustiti. Senzacionalističko eksploatisanje tih pretnji sve više liči na političko spinovanje i neukusno je u najmanju ruku
Pada mi na um slučaj djevojčice o kojem sam nedavno čitala u novinama. Mala u školi trpi mobbing jer nema mobitela, ne nosi traperice i druga - očito važna - statusna obilježja. Po tome se razlikuje od grupe/razreda kojoj pripada. A grupa kao grupa, reagira tako da izolira one različite, bez obzira radi li se o boji kože, krvnim zrncima ili pak mobitelima. Njen slučaj pokazuje kako se demokratizacija potrošnje može svesti na agresivni pritisak na pojedinca. Djevojčica mora biti ista kao i drugi jer konzumerizam to omogućava, a socijalizacija zahtijeva. Ako svatko danas može imati mobitel, onda ga i mora imati. Osoba se vrednuje prema onome što posjeduje.
Propustimo barem jednom reakciju na kristalno jasno fabrikovane krize, terorizme i ugroženosti. Ako vide da nas ne dotiče i da nam ne mogu dignuti tlačni pritisak svojim (ipak amaterski) napakovanim “istinama” prije će promijeniti kurs, probati nešto novo, probuditi mogući interes u nama. Naravno, postavlja se pitanje, je li tako nešto uopšte moguće u javnosti koja se hrani psovkom, nevoljom, crnilom? Je li moguće odreći se honorara svome ludilu zarad poboljšanja zdravlja opustošenog mozga? Je li moguće reći neću i onda kad neću iako ti svi govore da hoćeš. Je li moguće moći a ne htjeti biti jedno u masi?
Ekstremne desničarske organizacije okupljaju izvjestan broj mladih ljudi. Mediji nerijetko izvještavaju o njihovim aktivnostima. One lijepe plakate, održavaju mitinge, biju homoseksualce, glasno protestuju protiv svega i svačega. Ta pojava zabrinjava svakog ko je s njom upoznat. Kakve su to organizacije, šta one hoće i mogu li to postići?
Srbija je država u kojoj caruju zablude. To nije posledica prosečnog koeficijenta inteligencije njenih građana već dugotrajne javne političke medijske kampanje u kojoj svesno i nesvesno učestvuju svi oni koji bi trebalo da budu prvoborci u borbi protiv zabluda.
Da nije, eto, jednog bizarnog podatka iz studije Ekonomskog instituta u Zagrebu, koja razotkriva skandaloznu potrošnju proračunskog novca na krvopije iz općinskih birokracija – od četiri stotine dvadeset devet hrvatskih općina, čak polovica na plaće službenika potroši pola svog budžeta! – nikad ja ne bih saznao da su Civljane općina.
Nakon velike buke i senzacije policija Republike Srpske predala je tog Božu Stanišljevića (ili kako se već zove; nije jasno) Tužilaštvu Bosne i Hercegovine s kaznenom prijavom za terorizam. U međuvremenu nitko nije postao nimalo pametniji u toj veoma čudnoj aferi s nekakvim oružjem pronađenim u sportskoj dvorani Borik, baš nekako pred proslavu tog inače moralno upitnog jubileja dvadesetogodišnjice Republike Srpske