Moje ime je Boy. Cosmoboy. Redovno čitam Cosmo. Cosmo djeluje blagotvorno na moj zakržljali muški mozak. Čak i kad smatra da nemam mozak. Čak i kad je slijep za očigledne razlike između muškarca i njegovog spolovila. Čak i kad tvrdi: On voli čuti da je velik. Čak i kad je prosječan. Čak i ako je - strah me je i pomisliti na to - manji od prosječnog. Kompliment za penis muškarcu je isto što i ženi buket cvijeća.
Jutros sam, na primer, otkrio da su naši vrhunski politički komentatori u potpunosti saglasni da će takozvani Veliki dogovor, koji dve stranke nisu uspele da postignu ovog leta, ni u novembru, ipak biti postignut, pre ili kasnije. Ili će starci poput mene stisnuti pojaseve, ostati bez grejanja, pristati na rastuće troškove života i socijalnog osiguranja, prestati da odlaze lekaru kada ih nešto zaboli i pustiti da im svi zubi istrule i poispadaju – ili SAD neće imati dovoljno sredstava da vodi ratove i spasava velike banke.
Morate priznati Rupertu Murdoku i njegovim poslušnicima: dokopali su se dobrih starih tabloida i pretvorili ih u novine u kojima pitanje više nije koliko nisko ljudska priroda može da se sroza, već – postoji li bilo šta, koliko god to bilo pokvareno, što novinar neće učiniti kako bi došao do dobre priče.
Mene nije strah, nit me je stid uvijek i bez ustezanja, reći sve što mislim, uraditi sve što želim, napraviti što mi je ćeif. Punim imenom i prezimenom. To ne smatram hrabrim već normalnim. Vi? Hoće li usljediti novo anonimno jebanje majke il’ ćete stisnuti petlju i to uraditi imenom i prezimenom? Bilo kome ko je to zaslužio. Ukoliko sam ja zaslužio, ali zaista zaslužio, i za to imate argumente, a ne da to bude ispoljavanje isfrustrirane besmislenosti, bujrum.
Što je zaista terorizam? Terorizam je kad živiš u zemlji kojom vladaju razbojnici koji ni tebi ni tvojoj djeci ni tvojim unucima a neće dati ni tvojim praunucima šansu da žive od svoga rada. Da, terorizam ima tisuću lica. Kad netko u Evropi uzme kalašnjikov u ruke, pa baci nekoliko granata na bilo koji trg u zemlji u kojoj se trenutno nalazi, to nije terorizam. To je odgovor na terorizam.
Ako je evro-histerija, evroza, euforija (odnosno EUforija) u Hrvatskoj krajem prošle sedmice, iz određene perspektive, i bila karikaturalna, to je ipak predstavljalo oličenje decentnosti i serioznosti u odnosu na sarajevski medijski orgazam izazvan njujorškom premijerom filma Angeline Jolie
Predlažem opću i masivnu podjelu postojećeg na dvije velike skupine ili klase: na jednoj strani su živa bića (ili supstancije), a na drugoj su dispozitivi u koje su prva neprestano uhvaćena. Riječima teologa, na jednoj strani ontologija stvorenih bića, a na drugoj oikonomia dispozitiva koji prvima nastoje upravljati i usmjeravati ih prema dobru.
Danas je Ljubija slika očaja. Povratnici više nikuda ne mogu. Nikakvoga novoga posla nema, zaposlen je veoma mali procent stanovništva. U ovome kraju u kojem su reke i potoci na sve strane, nema vode, vodovod se tek počeo obnavljati. U mutnim tranzicijskim vremenima su vlasništva izmešana, tako da se većina napuštenih zgrada ne može iskorišćavati, jer neki novi vlasnik nameće visoke cene za iznajmljivanje.
Tata je sidijo u hotelji u primaćoj i čitao je novine. Mama je sidila na kauču i kačkala je miljetić. Tata je vrtijo sa glavom i rekao je: „C, c, c, čim su ovi došli na vlast, oni će izać iz zatvora! To mi je malo, ono…“ Mama je rekla: „Dobro, biće čovik glasa za njih, pa ga moraju pustit! Normalna stvar!“ Tata je spustijo novine i rekao je: „Stvarno pričaš bezveze, jebaga irud! Prvo i prvo, nije moga glasat jerbo je još u zatvoru!“ Mama je rekla: „Pa šta to ima veze? Tamo se najnormalnije glasa!“ Tata je rekao: „N bava kua? U zatvorima da se glasa?“ Mama je rekla: „Šta se ti tako čudiš, jebate led?“ Tata je rekao: „Pa glupo mi je! Ne mogu nam valjda kriminalci birat vlast!“ Mama je rekla: „A slušaj, ako su pošteni građani znali izabrat kriminalnu vlast, možda kriminalci mogu izabrat poštenu! Lupeži najbolje kuže ko ne krade!“