Jugoslavija nesumnjivo jeste bila loša država, iz koje su htjeli pobjeći svi osim onih koji nisu imali kamo (Bošnjaci, zatvoreni u evropskoj niši), ili nisu imali čime (Makedonci, okruženi bugarsko-grčko-albanskim susjedstvom koje jedva čeka da ih proguta). Ali, Jugoslavija je bila loša na svome završetku, a ne od samog početka, kao njene nasljednice, i zabljesnula je kao svijetli primjer čim se vidjelo da njeni rušitelji od vlastitih država nisu u stanju napraviti više od uglancanog rugla.
U slučaju teksta crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa koji je izazvao popriličan incident između srpskog i crnogorskog 'oka u glavi' tvrdnjom da bi nerealizirani atentat na Milorada Dodika i Borisa Tadića bio 'kozmička pravda', riječ je prije svega o atentatu na dobar ukus, ali i o reagiranjima nadasve jeftino-politikantskim, o hinjenoj licemjernoj indignaciji i istodobnim korištenjem bogomdane prilike za fini mali pogrom
Goran Dodig voli Hrvatsku. Kada bi svi voljeli Hrvatsku kao što je voli Goran Dodig, Hrvatska bi se raspukla od ljubavi. Prsnula bi poput šipka u ranu jesen – cvrc! – i najdražesniji dio nje bila bi upravo ta pukotina iz koje, nagurani jedni uz druge, proviruju njeni nezasitni ljubavnici, pjevaju rodoljubive pjesmice i drhture u transu grupnog milovanja.
„U Evropi, zvanično, ne postoje piramide koje su gradile drevne civilizacije. Tačnije, nisu postojale do danas. Sa zadovoljstvom objavljujem svijetu da se u srcu Bosne nalazi kamena piramida monumentalnih razmjera."
Teško je opisati nevolju koja će nas snaći ako u nedjelju ne zaokružimo 'DA'. Sudeći po najavama političara i ekonomskih analitičara već idućeg tjedna Hrvatsku bi poharala Četiri jahača apokalipse. U ponedjeljak recimo dolazi Glad, u utorak Kuga, u srijedu Rat, a u četvrtak Smrt. Opća kataklizma Hrvatsku bi mogla snaći u petak, Sudnji dan u subotu a sedam dana od sudbonosnog 'NE' sjednicu Vlade za idući četvrtak u 10h sazvat će Belzebub.
Svako odupiranje poplavi ludila nailazi na folklorni podsmeh zajednice, zajebancija protiv ozbiljnosti situacije, i onda se pitamo zašto smo ovako sje... Naši životi predugo traju jer neznamo da ih živimo. Kako da izbistrimo sami sebe kad nam se pamet pomutila? A gomile dobrih primera ne mogu da dođu do izražaja u fekaličnoj svakidašnjici koja nas je zapušila i davi. Koga još zanima tuđa dobrota kad nas više ne grize savest i sve nam je svejedno?