Vijest da netko štrajka glađu je dosadna, ofucana, pa tako štrajkač glađu prije nego što pojede sendvić, ako ga ima i krene sa štrajkom, mora provjeriti da u krugu od 100 kilometara nitko ne štrajka...
Nacistički zločini nisu se zbivali samo u tjeskobnim industrijskim pogonima od crvene cigle ili u jednoličnim nizovima baraka. Postojala su i scenografski vrlo inventivna poprišta ubijanja i ponižavanja. Ona su podsjećala žrtve da su nastupili novo vrijeme i drugačiji prioriteti i da je ubijanje samo jedna od mnogih sastavnica velikog projekta sveopćeg ukidanja ljudskosti.
Posle pojave pseudonimom potpisanog priloga u kojem se tvrdi da su na izbore pred kraj dana “autobusima dovoženi” tipovi u trenerkama koji su imali na dlanovima ispisan broj partije Zorana Jankovića (sa mnogim uvredama na račun južnjaka), mnogi ugledni Ljubljančani su se na poslu, umesto u odelima, pojavili u trenerkama, a iste večeri se pod Prešernovim spomenikom našlo nekoliko stotina ljudi u trenerkama na spontanom okupljanju. Kasno uveče pojavio se i sam Zoran Janković. Na svim vestima su objavili da je trenerki ponestalo u ljubljanskim radnjama; na YouTube se pojavio deo filma Pad iz 2008, sa Brunom Gancom u ulozi Hitlera, u kojem se Hitler odlučuje na samoubistvo jer nigde više nema trenerki da se kupe…
Građani su siromašni, gladni, zaduženi, korumpirani, bolesni, psihički poremećeni i depresivni patološki kockari koji puše, piju, vise u kladionicama i kradu bicikle. Sačuvaj nas bože građanske Bosne i Hercegovine
" 'Ajmo, žene, kese..", seća se , nadam se, većina uzvika po ulici i oko pijace. Ili: "Kišobrani, kišobrani...". Kupiš dva, dobiješ treći na poklon. Isto će biti i sa ovom količinom trezorskih zapisa i obveznica. Biće onoga:" 'Ajmo zapisa, obveznica, ajmo! Još malo pa nestalo. Ko kupi dvije dobije tri. Navali, narode, još malo, pa nestalo!" Tu ćemo se razviti, ojačati privredu, postati neviđeno konkurentni, a med i mleko ne samo za radnike, već i penzionere. Pride meso i letovanje po izboru.
Kada se sve ovo pogleda zajedno, dolazi se do zaključka da se u srcu Evrope, pod gotovo providnom maskom demokratije, ponovo uspostavlja autoritarna vlast. A Mađarska je primer šta se može dogoditi širom Evrope, ukoliko se ova kriza nastavi.
Jutros sam, na primer, otkrio da su naši vrhunski politički komentatori u potpunosti saglasni da će takozvani Veliki dogovor, koji dve stranke nisu uspele da postignu ovog leta, ni u novembru, ipak biti postignut, pre ili kasnije. Ili će starci poput mene stisnuti pojaseve, ostati bez grejanja, pristati na rastuće troškove života i socijalnog osiguranja, prestati da odlaze lekaru kada ih nešto zaboli i pustiti da im svi zubi istrule i poispadaju – ili SAD neće imati dovoljno sredstava da vodi ratove i spasava velike banke.
Petak, decembar deveti, međunarodni Dan borbe protiv korupcije (ništa nije slučajno), rano pre podne, praktično jutro... Iz Brisela stiže dugo očekivana odluka Saveta Evropske unije, negativna, ne i iznenađujuća. Za nijansu je gora od one koju su očekivali ozbiljni politički znalci, u koje ne ubrajam većinu analitičara i komentatora, čija su nam naklapanja i lupetanja ispunjavala kasno popodne i veče istog tog „crnog“ petka.