Simpatično i važno je praviti buku, nekako protestovati i zaista približiti ljudima gde su neuralgične tačke kapitalizma danas, ali sve što sam video i čuo je bilo nekako slabo organizovano, nejasno i suviše softcore, makar za moj ukus. Čini mi se da ni učesnici protesta ne doživljavaju stvari ozbiljno, da ne pričam o ostalim građanima Londona, od kojih je većina koje sam intervjuisao zaboravila da Occupy kamp uopšte postoji ispred katedrale.
Ljubav povezuje, ljubav je religio, odnosno ljubav je erotska ukoliko je seksualna. Najtajanstvenija, najskrivenija, najsvetija je zato seksualnost: otvorenost u raspor ljudskog bića kao sa-bivstvovanja, u bezdan čovjeka kao smrtnog bića. Ekstaza spolne ljubavi nije prividna, zato vjera u ekstatičnost (spolne) ljubavi nije obmana. Obmana je Vjera u Ljubav. K vjeri u ekstatičnost ljubavi spada zato i nevjera u obećanje Ljubavi, u Ženu/Muškarca ili Boga.
Upravo su u nekim Krležinim partiturama pronalažene za citiranje zgodne i zahvalne formulacije koje bi trebale potvrditi kontinuitet bosanskohercegovačke državnosti. Evo jedne takve, tek zarad ilustracije: "Bogumilsko je doba svojevrstan fenomen, kao i bogumilska kultura i civilizacija. Nemamo dovoljno dokumenata o njihovoj civilizaciji, sve je uništeno, ali je kamen ostao. Vrijeme bogumilskog svijeta je bilo čudno i opasno.
U svome mobitelu imam upisanih nekoliko telefonskih brojeva Hrvatske televizije. Kada mi se neki od njih pojavi na zaslonu, da onome koji me nazove uz pomoć radnog glagola pobrojim oca, majku i svu familiju. Znate kako je to, sigurno vam se bar jednom dogodilo u životu da vas se nadoveže neki telefonski manijak, zove kasno noću, dahće vam u slušalicu, izgovara bezobrazluke. Ne možete ga se riješiti, osim da ga prepadnete kletvama i beštimanjem. E vidite, takvo sasvim manijačko iskustvo ja imam s telefonskim brojevima Hrvatske televizije.
Strašno su se hrvatski političari, mediji, cyber-holičari, ma cijela Hrvatska, razljutili na Slovence i Sloveniju zbog odbijanja da se Mercator proda “za više nego korektnu” cijenu Todorićevom Agrokoru. Pljušte srdite optužbe za “ekonomski nacionalizam”, čak “ksenofobiju”, a dosadašnja pakosna zabadanja kako Slovenija razvija model “državnog kapitalizma” prerasla su u ruganje da se vrag u međuvremenu dodatno razđavolio. Sada naslovi hrvatskih novina vrište da se radi o “povratku u socijalizam”!
Na kraju svake godine obično se „podvlači crta“ da se vidi šta se uradilo, a šta nije, a moglo je, trebalo je i moralo je. Po naravi svog zanata, političari – naročito oni na vlasti - nekako najviše vole da sami procene sopstveni rad i učinke; zanimljivo, u tim visprenim samoanalizama nekako uvek ispadne da je zemlja kojom rukovode ostvarila zavidne uspehe, a ako građani to baš i ne osećaju, mora da sa njima nešto nije u redu. Sa građanima, naime. Takođe, ako nešto ipak i nije valjalo, za to su krive „objektivne okolnosti“, nepravedni svet, zla opozicija, nedobronamerni mediji i nepoštena inteligencija... Da nije svih tih suvišnih neprijatnosti, zemljom bi tekli med i mleko. Uostalom, biće bolje sledeće godine, to jest u sledećem mandatu. Potreba za kojim se, je li, ne dovodi u pitanje.