Goran Dodig voli Hrvatsku. Kada bi svi voljeli Hrvatsku kao što je voli Goran Dodig, Hrvatska bi se raspukla od ljubavi. Prsnula bi poput šipka u ranu jesen – cvrc! – i najdražesniji dio nje bila bi upravo ta pukotina iz koje, nagurani jedni uz druge, proviruju njeni nezasitni ljubavnici, pjevaju rodoljubive pjesmice i drhture u transu grupnog milovanja.
„U Evropi, zvanično, ne postoje piramide koje su gradile drevne civilizacije. Tačnije, nisu postojale do danas. Sa zadovoljstvom objavljujem svijetu da se u srcu Bosne nalazi kamena piramida monumentalnih razmjera."
Teško je opisati nevolju koja će nas snaći ako u nedjelju ne zaokružimo 'DA'. Sudeći po najavama političara i ekonomskih analitičara već idućeg tjedna Hrvatsku bi poharala Četiri jahača apokalipse. U ponedjeljak recimo dolazi Glad, u utorak Kuga, u srijedu Rat, a u četvrtak Smrt. Opća kataklizma Hrvatsku bi mogla snaći u petak, Sudnji dan u subotu a sedam dana od sudbonosnog 'NE' sjednicu Vlade za idući četvrtak u 10h sazvat će Belzebub.
Kako su SDP i SDA koalicijski partneri, očito je riječ o pomno isplaniranom zajedničkom projektu: SDP je zadužen za siromašenje Bosne, a SDA za njenu transformaciju u islamsku republiku. A to je već, jasno, posao za CIA. Razmilili se onda agenti CIA po Bosni i sastavili detaljan izvještaj o perfidnom socijaldemokratsko-islamskom projektu u Bosni. Zajednički im je cilj, to se vidi iz awacsa, siromašna islamska država. Nešto kao osiromašeni Iran
Svako odupiranje poplavi ludila nailazi na folklorni podsmeh zajednice, zajebancija protiv ozbiljnosti situacije, i onda se pitamo zašto smo ovako sje... Naši životi predugo traju jer neznamo da ih živimo. Kako da izbistrimo sami sebe kad nam se pamet pomutila? A gomile dobrih primera ne mogu da dođu do izražaja u fekaličnoj svakidašnjici koja nas je zapušila i davi. Koga još zanima tuđa dobrota kad nas više ne grize savest i sve nam je svejedno?
Svi znamo i nije nimalo sporno da su u Srbiji zaštićene ličnosti zaista dobro zaštićene. Za to se brine dovoljno stručnih i savesnih policijskih i drugih službenika, kao što svako malo vidimo na ulicama Beograda. Pretnje koje se povremeno javljaju njihova su stvar i treba ih njima i prepustiti. Senzacionalističko eksploatisanje tih pretnji sve više liči na političko spinovanje i neukusno je u najmanju ruku
Pada mi na um slučaj djevojčice o kojem sam nedavno čitala u novinama. Mala u školi trpi mobbing jer nema mobitela, ne nosi traperice i druga - očito važna - statusna obilježja. Po tome se razlikuje od grupe/razreda kojoj pripada. A grupa kao grupa, reagira tako da izolira one različite, bez obzira radi li se o boji kože, krvnim zrncima ili pak mobitelima. Njen slučaj pokazuje kako se demokratizacija potrošnje može svesti na agresivni pritisak na pojedinca. Djevojčica mora biti ista kao i drugi jer konzumerizam to omogućava, a socijalizacija zahtijeva. Ako svatko danas može imati mobitel, onda ga i mora imati. Osoba se vrednuje prema onome što posjeduje.