Elem, cenjeni publikume, po završetku Dodikovog trandebala, u nekoj nus prostoriji sportske hale Borik pronađena je povelika količina oružja, eksploziva i municije. Moram se pohvaliti da sam odmah rešio slučaj. Prostom dedukcijom. Sasvim u stilu Šerloka Holmsa.
Na hrvatskoj medijskoj sceni danas nije bolje. Laž je umotana u raskošni, šareni papir, na teveu je izgovaraju komadi u tankim majicama, u tiskanim medijima pišu polugole, retardirane cure a sa ekrana nam se cere retardirani, nabildani dečki. Medijima ne vladaju vrdoljaci u ime stranke ili vođa, u kandžama ih drže korporacije. Novinar se trese pred urednikom, urednik pred konzumima… Gore sranje samo bolje pakovanje.
Laušević nije išao tako daleko. On je posrnuo u običnoj kafanskoj tuči, nezaobilaznom folklornom toposu naših krajeva, gde se mužjačenje iskazuje s manje ili više viteštva, naravno samo ukoliko učesnici ne poseduju oružje. Zalud čojstvo i junaštvo, zalud naravoučenije o topuzu i tragovima nečoveštva kad iz pištolja može da puca i golobrado dete!
Iz činjenice da hrvatska država financira Katoličku crkvu predsjednik hrvatske države mogao je barem izvući ovlasti da kaže kako mu se takvi obredi ljudski gade. No, tko bi od hrvatskoga predsjednika mogao očekivati takvo što? On je u stanju biti hladni legalist kada se od njega očekuje moralno očitovanje, kao što bi oko legalizma Prekršajnog suda u Kninu vjerojatno mogao štogod moralizirati. Kao idealni reprezentant hrvatske političke klase, on drži da će fašizam najefikasnije biti iskorijenjen ukoliko mu se daje što manje značaja. Antifašizam, to je nepokolebljiva vjera u sposobnost previđanja.
Punih četiri stotine i četrdeset devet dana nakon toga pregovarao je s ostalom petoricom i slagao sve moguće matematičke kombinacije, prekidajući razgovore tek da pojede sendvič, da bi mu četiri stotine i pedesetog dana pala na um genijalna ideja, tako jednostavna da se sama od sebe sve te mjesece nametala, pa je upravo nepojamno čudo bilo kako se nije prije sjetio: da Srbi dobiju finansije, a da mandatar Vijeća ministara, po logici etničkog rotiranja, bude predstavnik Hrvata iz jednog od HDZ-ova. SDP bi pak mogao dobiti, recimo, Ministarstvo vanjskih poslova. I eto Vlade!
Optimizam, nadu i apolitičnost u zemljama kao što je BiH trebalo bi zakonski sankcionisati ili psihijatrijski liječiti. U njima se, uz sveprisutnu sklonost amneziji i parališući strah, krije izvor moći i opstanka političkih oligarhija koje nas kontinuirano uništavaju. Dokad će više mantra „samo da rata ne bude“ služiti kao izgovor za sluganski mentalitet mase i njeno odbijanje da se za svoja prava bori sama, ne čekajući da im ih neko servira na tacni?
Jedva čekam Sudnji Dan. Sići će Jaganjac Božji sa sedam rogova i sedam očiju, otvoriti knjigu zapečaćenu sa sedam pečata, sedam će anđela zatrubiti u sedam trublji i nestat će Babilon u veličanstvenom ognju, rastvorit će se grobovi i neka će nas nepojamna sila sve dignuti u nebo.
Ja sam došao doma popišan iz škole. Tata je u kužini rješavao križaljku. Mama je slagala suđe i posuđe u kredenciju. Tata je meni rekao: „Oho, izgledamo lipo pipišani! Šta ima novo u školi?“ Ja sam snuždijo facu i rekao sam: „Dobija san asa iz zadaće iz hrvackog!“ Mama je cijuknila: „Opet?“ Tata je cijuknijo: „Opet?“ Ja sam slegnijo ramenima i šutijo sam. Tata je podviknijo: „Pa dobro, jebemu mliko materino, jel moš ti koji put nešto naučit?!“ Ja sam rekao: „Kako ću učit za zadaću iz hrvackog? Tu ti samo učiteljica zada naslov i onda pišeš šta ti pada na pamet!“ Tata je rekao: „Pa jel se moš malo izvježbat da ti koji put padne na pamet nešto drugo osim ništa?!“
Koračam budimpeštanskim ulicama. Suhe su i ispod mojih cipela nema škripanja snijega koje bi dočaravalo zimski ugođaj. Globalno zatopljavanje donosi sad već sasvim vidljive efekte, globalno zamrzavanje ljudskog srca također. Vörösmarty, Citadela i Lančani most nemaju onaj balaševićevski štimung, već uobičajeni tranzicijsko sivi, što, ipak ne uspijeva u potpunosti uništiti ljepotu ovog grada. Glavnog grada Orbánistana, jedne sasvim prosječne države u EU.