Prigodan novinski tekst ovih dana podsjetio me na godišnjicu završetka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (19. februara 1984.). Za tu godišnjicu vežu me dvije intimne profesionalne uspomene. Prva je neka vrsta priče o nepredvidivosti ljudskih puteva: kao mlad novinar bio sam sportski reporter i urednik i, u toj ulozi, izvještavao s velikih svjetskih sportskih događaja uključujući i Olimpijske igre u Minhenu 1972, Lejk Plesidu i Moskvi 1980. i Los Anđelesu 1984. a eto nisam bio na Olimpijskim igrama u Sarajevu.
Neke se stvari jednostavno ne prodaju, bez obzira što u svijetu povampirene masovne zabave svi mogući zločini odlično prolaze na globalnim kino-blagajnama. Nasilje i zločin privlače kao igra i zabava, ali ne kao neporeciva istina i izazov, kako se ne bi moralo razmišljati o podmetnutim uzrocima i nedopustivim posljedicama, pa čak i možebitnim grijesima nemarnih gospodara svijeta
Nisu, naravno, ovdje važni ni Angelina ni njen film: ista je to, najzad Angelina Jolie i isti je to film zbog kojega su prije samo nekoliko mjeseci, čuvši da se u njemu silovana Bošnjakinja zaljubljuje u Srbina, ratni veterani, seoski hodže i ministri kulture Angelinu proglašavali četničkom kurvom. Da bi joj sad, čuvši da zaljubljenu Bošnjakinju u filmu siluju Srbi, uručivali Zlatni ljiljan. Ko bi Jolie, sad je gori.
Autentične kritičare cenim. Takve kritike ne prihvatam. Žao mi je onih koji nisu u stanju da shvate da pisana reč ne mora obavezno da bude u nečijem vlasništvu.
Čitajući novinske komentare o slučaju Srbljanović čovek bi rekao da živimo u zemlji trezvenih i bogobojažljivih i ljudi, ali svi mi znamo da to tome nije tako, da je – štaviše – daleko od toga i da je bajagi pravedni gnev komentatora najobičnije kulovsko licemerje i seljačko prenemaganje.