Možemo li se još uvek nadati da ćemo, za ovih nekoliko dana koliko je ostalo do izbora, čuti predsedničke kandidate kako govore o ozbiljnim stvarima iz nadležnosti budućeg predsednika?
Suština problema hrvatskog ultradesničarenja nije održavanje neonacističkog skupa u Zagrebu, već neartikuliran odnos društva – a ne samo vlasti – prema tome. Hoće li se ovo društvo ikada osvijestiti i uozbiljiti i koliko će još sličnih 'incidenata' i zabrana trebati da se to dogodi?
Miroslav Mićo Kraljević, gangster, otmičar, Narodni poslanik SNSD-a u parlamentu RS, bije svoju zadnju bitku, ne shvatajući da je već politički mrtav i da ga višednevne blokade puta u Vlasenici neće reanimirati i vratiti „u sedlo“
Zlodusi potisnutog besa, malo-malo pa iskoče iz mraka, na opšte zgražavanje i tvrdnju da tako nije bilo pre (ili se o tome možda nije pričalo), ali uz skrivenu misao onih koji znaju da čovek nikako ne može da preskoči svoju senku.
Jebite me ako ima čvršćeg i boljeg dokaza da je Bosna Majka Domovina Svih Svjetskih Apsurda: nema na cijelom svijetu zemlje u kojoj su etnofašizmi tako politički etablirani da su joj neonacistički skinheadi na građanskim pozicijama!
Izreka 'ne mogu psovati Tita, ali mogu psovati direktora' slikovito sažima narav tog sustava koji je bio toliko kompliciran da je pravo čudo što je uopće funkcionirao. Ipak, i u tim nemogućim okolnostima neki vrag se proizvodio, pa i izvozio. Trgovalo se na, za današnje pojmove, velikom jugoslavenskom tržištu, plaće su bile redovite, a vanjski dug bio je – također za današnje kriterije – relativno mali