Politika oslobođenja je kada studentice i studenti pozovu sve obespravljenje i ućutkane, sve koje kopaju po kontejnerima da bi jeli, sve koji od svog rada ne mogu da prežive—da zajedno na otvorenom i slobodnom univerzitetu misle kako da djeluju skupa da bi napravili promjenu koja će značiti smisleniji i kvalitetniji život. U suprotnom, univerzitet je samo aparat koji služi za proizvodnju gospodara—onih koji se svom žestinom i nasiljem obrušavaju na studente.
Srbija na poslednjim izborima nije izabrala stvarne promene – ona za njih nema snage. Ona tranziciju vidi kao UZROK problema, a ne kao njihovo rešenje.
Pitanje “nebeske pravde” visi nad Srbijom: zašto bi baš građani ove zemlje imali privilegij izbora koji bi bili zanimljivi, uzbudljivi, sa pravim problemima i pravim ličnostima povezanim sa njima: nemaju ih Francuzi, pa zašto bi Srbi?
Projekt je, rekoh, priveden završetku. „Ja sam trgovac nekretninama, a sve ovo mi stoji na lageru“, objasnio je novinarima Željko Kerum. „Odlučio sam, rasprodat ću nekretnine koje nisu u funkciji. Snizio sam cijenu, sve je oglašeno preko agencija, onaj tko je zainteresiran može pogledati.“
Djevojka rođena u selu zaista bogu iza nogu krenula je boriti se protiv fašizma? Zašto? U što je vjerovala? U svijetlu budućnost? Stavila je život na kocku da bismo mi, ja i moja djeca živjeli u ovoj i ovakvoj zemlji?
"Đe si, Zuki, kućo stara", srdačno u taj čas s vrata nahrupio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i zagrlio muftiju kao medvjed, pa se odmaknuo i podigao desnu ruku. Oprezno onda podigao desnicu i Muamer, gleda on u Dodika, gleda Dodik u njega. "Baci kosku, šta se čeka?!", nasmijao se najzad Mile, a zbunjeni Muamer ga pljesnuo po dlanu. "Tako te volim, Zuki, Zule", srdačno ga zagrlio Dodik. "Muški!"