Pjesma ''Beton, beton i samo beton'' još malo pa će postati himna grada Banjaluke, jer gradski oci i stručnjaci koji stoje na čelu planiranja prostornog uređenja očigledno su ubijeđeni da će grad dobiti izgled evropske metropole tek onda kada njegovu i najmanju zelenu površinu pretvorimo u cement, ciglu, asfalt, staklo i aluminijum.
Ideja da posle izgubljenih izbora i to izgubljenih u najvećim gradovima preuzmete vođenje vlade izgleda krajnje problematična s demokratske tačke gledišta. Ona je i pogubna. Ne mislim sad na Borisa Tadića. On ne gubi ništa. Gube Demokratska stranka, demokratska Srbija i građani koji su od nje očekivali da će napraviti pristojnu državu. To novo razočarenje skupo će koštati Srbiju.
Antropolog Zagorka Golubović kaže da je za poraz Borisa Tadića krivo njegovo okruženje, a izbor Nikolića za predsjednika najdublji pad demokratske tranzicije.
Danas mi je obješen kamen na srce, kamen koji samo upozorava na uništavačku politiku vladara, koji grad, zelene površine, tradiciju svaki dan sakate iznova. Mislim da je vrijeme da im se stane na put, sad ili nikad.
Sve je manje onih koji će podići glas protiv
Nedavni slučaj na Palama, kada su pripadnici Centra Javne bezbjednosti ( CJB) Istočno Sarajevo pretukli maloljetnog mladića a potom utvrdili kako su pretukli pogrešnog, prošla je skoro neopaženo u domaćim medijima. Niti su mediji bili previše zainteresovani za ovaj slučaj niti su građani smatrali da treba da reaguju. Po izreci „ćuti i trpi“ izostale su kritike, protesti, bilo kakve reakcije.
Nisu Dervo Sejdić i Jakob Finci diskriminirani. Oni su društveno aktivni, obrazovani, situirani. Oni bi čak i bez promjena Ustava mogli postati članovi Predsjedništva vrlo skoro, uskoro, kad SDP bude samostalno mogao izabrati svu trojicu članova troglavog Predsjedništva. I onda se jednostavno učlane. Ali ja, ja sam diskriminiran i majoriziran. Jer sve i da se kandidiram i da narod pošizi za mnom k'o curice za Justinom Bieberom, vjerojatno bi se našao netko da me ospori.
Tata je rekao: „Još samo da malo živne industrija i počnemo bilježit veći gospodarski rast pašmo se svi moć jebat!“ Onda sam ja pitao: „Tata, a šta je to gospodarski rast?“ Tu je u kužini uletila tišina. Tata je počeškao se po ćiverici i rekao je: „Ha to je ono, kako bi reka, kad je sve veće nego prije, kužiš… bude ovoliko pa je posli onoliko, bereš… mislin, kad gospodarstvo raste, i to…“
Mračna proročanstva su često pogrešna, ali mogu i da se ostvare. Budimo iskreni – guranje činjenica pod tepih je ovih dana ne samo primamljivo za svet medija gde su „dobre vesti one kojih nema“; stiče se utisak da za to postoje najveća opravdanja dosad.