Mračna proročanstva su često pogrešna, ali mogu i da se ostvare. Budimo iskreni – guranje činjenica pod tepih je ovih dana ne samo primamljivo za svet medija gde su „dobre vesti one kojih nema“; stiče se utisak da za to postoje najveća opravdanja dosad.
Nakon što je Tomislav Nikolić izabran za predsjednika Republike Srbije, a Tomislav Karamarko za vođu Hrvatske demokratske zajednice, društvena scena u takozvanoj Regiji je, nakon kraćeg zatišja, iznova zagušena ekspanzijom četnika i ustaša.
Serijski ubica hara bogatim predgrađima Atine. Njegove žrtve su Grci koji izbegavaju plaćanje poreza. Njihova beživotna tela rasuta su među ruševinama staroga grada. Uzrok smrti: trovanje bunikom (kukutom), kao i Sokrat.
Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina
Ova pobeda, uostalom, nije došla ni lako ni brzo. Pet se puta, kao u narodnoj pesmi, Tomislav Nikolić kandidovao za predsednika Srbije (i nekadašnje SR Jugoslavije). Pet se puta kandidovao, herojski se ljuto borio, četiri puta zaredom gubio, i tek iz pete uspeo. Dvanaest godina trajala je njegova odiseja, a sada se, evo, obrisi Itake konačno naziru pred njim.
To me je podsetilo na dobra, davna vremena kada sam takođe kretao na jug, a da pojma nisam imao ko je ko na političkoj sceni SFRJota, osim naravno, druga Tita. Po čuvenju sam znao mnogo imena, ali šta ko radi u partiji i državi, vaistinu nisam znao, niti me je interesovalo
Jedan grobar udario Bulevarom Ratka Mladića prema Europi, drugi mu raskopavanjem grobova udario iz Europe ususret, sastao se Toma Grobar s Tomom Grobarom da preko noći s nedjelje na ponedjeljak skladnim udaranjem stvore na Balkanu dvije svjetske velesile sigurnog blagostanja i normalne modernosti; toliko će biti te, kako se zove, sigurnosti i normalnosti, da ćemo u neka doba poželjeti da smo barem malo nesigurni i nenormalni.
Omladinci, gdje ste? Ajmo, ustajanje u pet, gimnastika, podizanje zastave, doručak, alat u ruke, trasa nas čeka. Kreće SORA. Navečer otvorite onu travaricu što je čuvate za rođenje unuka.
Da je postojala kakva ispovjedaonica i da je postojao kakav komunistički svećenik koji ispovijeda pionire od grijeha nedavanja cijelog sebe pod plavu kapu i u crvenu maramu, otrčao bih ispovjediti svoj pionirski grijeh – ni sekunde nisam mislio na zakletvu koju sam dao.