Glavni muški lik u romanu Stiega Larssona „Muškarci koji mrze žene“, novinar Mikael Blomkvist, namiruje osobnu osvetu i društvenu pravdu koristeći sposobnosti svoje suradnice Lisbeth Salander: nakon bezuspješne žurnalističke istrage ova organizira hakerski upad u privatnu elektronsku poštu korumpiranog industrijalca (Hans-Erik Wennerstrom) i kopira diskreditirajuće podatke, da bi onda novinar otkriće objavio u časopisu „Millennium“, te negativca izručio pravnoj državi i moralnoj osudi zajednice. Da bi se prikupili dokazi o kršenju zakona bilo je nužno prekršiti zakon.
Ovo nije običan momenat, ovo je trenutak koji će trajno ostati zabilježen u istoriji Trebinja, a generacije koje dolaze imaju pravo da naslijede ono što su naši preci nama ostavili i sačuvali, koliko su mogli. ...
Suodgovorni smo u postajanju jadnima! Društvo nam čine oni s kojima smo se uglavnom podsmjehivali. Nastojimo se prodati kao dobra turistička destinacija, a onda smo iznenađeni kad nas u turističkim vodičima označe divljacima u saobraćaju, kad ukažu na brojne rupetine na putevima koji vode do top turističkih destinacija.
Za nešto više od nedjelju dana, svjetski lideri okupiće se u Brazilu na Samitu Rio +20, na kojem će odlučiti kakvu budućnost želimo. Dvadeset godina nakon prvog zemaljskog samita, tema je: zelena ekonomija u kontekstu održivog razvoja i iskorjenjivanja siromaštva.
Politika je kurva, to je prvo što smo naučili kad je došla ova, kako se zove, demokracija, nije to nešto što čovjeka više može iznenaditi. Ima i onaj politički vic, znate ga sigurno, kad se Regica požalila doktoru da je Rudi ne može zadovoljiti, ovaj joj preporučio da proba s dvojicom ili trojicom, a ona mu odgovorila da je probala s njih četrdeset, pa ništa. "Vi ste onda medicinski fenomen!", rekao joj doktor, a ona će njemu: "Fenomen, doktore, fenomen, a ne kurva, kao što selo priča!".
Postoji nešto više od suvog legalizma bez legitimiteta na čelu sa Ustavnim sudom, a to su građani i njihova volja koja je sve jača u slučaju Picinog parka
Hajdemo prvo isped vlastitog praga. Bosanska himna nema teksta što je, uz Španiju, jedinstven evropski slučaj. Činjenica da se muzičko djelo profesora iz Banje Luke Dušana Šestića zove “Intermezzo”, na neki način objašnjava i život u ovoj zemlji. Naši životi kao da su pauza, mi od rata naovamo nismo smislili model u kojem bi život funkcionisao u kontinuitetu.
Političar u svakoj prilici rado poseže za ramenima i nadlakticama svog sagovornika, nešto ređe za vratom, potiljkom i obrazima, kad god poželi da prenese jednu od tri elementarne poruke ove specifične heptičke komunikacije: - dominaciju ('jebo sam ti mater'), saradnju ('jebali smo im mater'), i submisivnost ('jebo si mi mater').
A ja želim/sanjam, pokušavam da vjerujem da zemlja u kojoj živim još može da postane mjesto gdje je ugodno/podnošljivo živjeti.Gdje poštenje, čestitost, znanje, odgovornost neće biti poniženi, nego cijenjeni. Gdje vlast i njene poluge neće biti bauk i prepreka svemu, nego pomagala koja će pokretati život i njegove aktivnosti. Gdje će biti moguće raditi u miru, bez straha za vlastitu budućnost, ispunjenu strepnjama da će te sutra nestati; metaforički, ili stvarno i fizički, zajedno sa svim što te određuje.