Stvari, dakle, stoje ovako. Ljajić, Adem, ne Rasim, fudbaler i reprezentativac Srbije izbačen je iz reprezentacije jer nije hteo ili nije umeo da pre neke tekme (ne znam koje, ne zanima me fudbal) otpeva himnu „Bože pravde“.
Jasno je, naime, da u istodobnoj pobjedi 'kroatizirane' desnice u HDZ-u i Nikolića u Srbiji ima toliko malo slučajnosti koliko je bilo i u poklapanju vladavine Miloševića i Tuđmana, a zatim i u dolasku na vlast opozicijske 'šestorke' u Hrvatskoj i DOS-a u Srbiji.
Poslednjih godina pored svih ostalih kriza koje su zahvatile svet možda najviše brine opšta kriza morala koja je po mnogima koren svih ostalih problema. Posebno brine činjenica da je društvo zapalo u apatiju. Svi smo postali anestezirani i nezainteresovani za opšte dobro. Ono što je zajednički interes uvek je briga onog drugog.
Pokreti ustanka i pobune opskrbljuju nas sredstvima ne samo za odbijanje represivnih režima pod kojima pate te subjektne kategorije, već i za pretvaranje tih subjekata u nositelje moći. Oni otkrivaju nove oblike nezavisnosti i sigurnosti na ekonomskom kao i na društvenom i komunikacijskom terenu, koji zajedno stvaraju potencijal za zbacivanje sustava političkog predstavništva i afirmaciju vlastite moći političkog djelovanja.
Pa izgleda da ti te stvari radiš mahinalno. Instinktivno. Više iz obzira prema nekome ili nečemu, nego prema samom običaju. Dakle, na slavi si radi oca i majke, rakije i kafe, a ne zato što si vjernik
Prvi je Predsjednik bio neobično fragilan i lak na suzama. Posve je zapravo nejasno kako se Hrvatska s tako cmizdravim svemiropolisnim pjesnikom na čelu uopće othrvala krvolocima. Prst kad bi mu čovjek pokazao, on bi zaplakao. Ozbiljno. Jedan Merčepov, navodno, izvadio iz džepa i pokazao srpski prst, a Tuđman udri u plač. Tri dana nije izlazio iz ureda.
Valja se pokloniti einsteinovskom geniju izvrnutog vremena i prostora: ne prijeti Bošnjacima genocid dok ima onih koji bi ih ubijali – jer nikad "nije isključeno da neko negdje, mimo našeg znanja" to ne priprema – već genocid prijeti sve dok nema onih koji bi ih od toga čuvali, dakle "bdjeli i informirali ih, educirali i ujedinjavali". Ima li u Bosni takvih?, pita se sad već prestravljeni Bošnjak? Sreća pa ima.
Jeste li spremni odreći se nepoštenih i prevaziđenih kulturnih ikona? Jeste li spremni sa mirom i osmehom dočekati opasku da su vaši politički zahtevi antisrpski? Jeste li spremni naljutiti se na tu osudu i one što je donose? Pitanje je jednostavno: Jeste li spremni otkazati svoju poslušnost?