Ne znam šta bi nevjerovatnije od onog što se već nudi, mogao obećati Milan Tarot? Osim... da obeća da ćemo, uz pomoć njegove magije, guranjem prsta u guzicu, zavijanjem glave, namazane kečapom, toalet papirom i urlanjem „Jebaćemo pedere! I tatu Flashu Gorfonu!“, svi postati pametni. Čim prestanemo jesti govna.
Etičko-politička dimenzija vremena apsolutno izrecivog – našeg vremena – u središtu je Agambenove još ne okončanog istraživanja pod naslovom Homo sacer.
Ovaj rječnik pojmova je nastao u okviru projekta “Za 20. rođendan, želim sve o njoj da znam”, a neću vam reći ko ga finansira jer mi i onako nećete vjerovati. Važno je da se plaća.
Problem je upravo u tome što je Tuđman vrlo vjerojatno doista zaplakao. Problem je u tome što je – suprotno od Matoša u Utjesi kose: ‘Nisam plako’. Nisam. Zapanjen sam stao…’ – Tuđman plakao umjesto da stane zapanjen. Problem je, konačno, u tome što je stvorio sustav u kojem slučajevi kakav je bio ubojstvo obitelji Zec nisu izazivali zapanjenost.
On, Kusturica, činio je i govorio sve kako bi od onoga što je radio – a režirao je velike filmove i one koji to nisu, no prvih je puno više i svakako više od dva po kojima bi se neko davno Sarajevo, što sam kaže, moglo rekonstruirati – bilo pamtljivije ono što je bio.
Egocentrici su u stalnom traženju samopouzdanja. Kratkotrajne uspehe mogu doživeti kod suprotnog pola. Tu lakovernost i padanje na blagoglagoljive reči Narcisa, one kasnije teško plaćaju. Prekasno uoče da je njihov ,,heroj” izostao iz škole kad su se učile sve druge zamenice osim ,,Ja”.
Ako je svojedobno Rastko Močnik napisao knjigu “Koliko fašizma?”, pokazujući da se fašizam može obnavljati i u formalno antifašističkom okruženju, onda se mora postaviti pitanje da li u takvom okruženju, ako ga se pasivno servisira kao kod nas, antifašizam uopće ima pravu šansu, dakle – koliko antifašizma?