Recepti za univerzalno kupanje u ružičastom prodaju se u svakoj lošijoj knjižari. Sami kujemo svoj pink.Opako frustrira ta pričica o kovaču i sreći. Da sam ambiciozniji, brži, mlađi, ljepši, da uvijek, baš uvijek thinkam pink, strpao bih sreću u džep poderanih hlača. Presretna sam što znam da je jedina prava sreća spoznaja da je samo nesreća ono u čemu živiš, ono što te stalno prati, ono što te čeka na kraju.
Ukoliko se politički identitet, naglašavao je Đinđić, definira polazeći od kulture, i ukoliko politika postane djelatnost za ostvarenje nekog kulturnog programa, treba očekivati porast nerješivih konflikata. ”Jer u sferi vrednosti – a to je kultura – nema pomirenja. Oni koji govore drugim jezikom i koji imaju drugu kulturu postaju prepreka vlastitom nacionalnom identitetu.
Na Titovoj ulici je osvanulo obnovljeno pročelje nekadašnjeg kina Imperijal (Romanija). Ulaz je imobiliziran i pretvoren u kafansku nišu. Pred Sarajlije se dokotrljao još jedan kamen iz odrona zvanog festivalska kultura.
Privatni su samo oni dobri i veliki pisci čije se knjige čitaju više puta, da bi se preko njih provjeravalo vlastito sazrijevanje, starenje ili djetinjenje, to su oni pisci koje knjige već toliko dobro znamo da ih i ne dočitavamo, počinjemo od sredine ili od kraja, vadimo ih iz police samo da bismo nasumce pročitali dvije-tri rečenice… Privatni su oni pisci koje čitamo kada ne znamo što bismo čitali, čije knjige uzimamo kad idemo na put, pa nas je strah riskirati. Mirko Kovač jedan je od jedva nekoliko mojih privatnih pisaca, recimo uz Andrića i Krležu, prema kojima nisam promijenio odnos otkako ih čitam. Drugi pisci se mijenjaju, rastu ili se smanjuju, a privatni pisci tu su kao konstante
Domoljublje je neudoban i tjeskoban prostor u kojem se ne propušta nijedna prigoda da se građaninu oduzme kakvo pravo ili suzi mogućnost izbora; štoviše, neprestano mu se prijeti obvezama koje u izvjesnim okolnostima mogu postati i opasne po život. Ono svoje podanike osuđuje na trajnu uskratu, neprestano povišeno raspoloženje i moralnu paniku.
Danas, 2012. godine, praktički ni u jednoj knjižari u Hrvatskoj ne možemo kupiti knjige koje su objavljene u Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Blokada je potpuna. Liberalni kulturni poslenici, puni sladunjavih fraza o multikulturalnosti i sličnim tricama, čak posvećeni kulturnoj razmjeni festivalskog tipa, u tome uopće ne vide naročiti problem. Ako nam je, međutim, organiziranim putem uskraćen dodir s “tuđim” knjigama – premda su one na jeziku koji nam je svima savršeno razumljiv (odnosno baš zato!) – što je to nego nastavak knjigocida sredstvima kapitalističkog tržišta?
Šta mogu kad nemam drugi hobi nego da fantaziram. Neko ima normalne hobije, skuplja salvete, tuče ženu, pretura po tuđim kesama za đubre iz čiste radoznalosti, a neko ume samo da fantazira. Nije lepo ubijati u pojam takve ljude, kao da je njima lako što su se takvi rodili. Mislite vi da ja ne bih volela da sam, recimo, metalostrugar? Ali, zadesilo me.
Nakon katastrofalnog izbornog poraza i potpunog neuspeha prilikom pokušaja formiranja nove vlade, Demokratska stranka kakvom smo je poznavali tokom poslednjih desetak godina, danas očito broji poslednje dane. Da su krize, frakcionaštvo, nemilosrdna borba za prevlast, a moguće je i novi veliki rascep, ili čak više njih, na pomolu, u to već neko vreme niko u Srbiji ne sumnja. Iako je reč o stranci čuvenoj po partijskoj disciplini kojom je do nedavno prilično efikasno sprečavano iznošenje prljavog veša u javnost, pritisak je u poslednje vreme očigledno prevelik.