Reklo bi se da opreznost u ovom slučaju zaista ima smisla. Ne znam mnogo o Poljskoj, Moldaviji, pa ni o Rumuniji, ali u Makedoniji je, baš kao i u Srbiji, na delu već dugo jedna vrsta preispoljne i indiskretne, manifestne religioznosti neodvojive od etničkog i nacionalnog identiteta, koja, moguće je, mimo tog neumornog ispoljavanja i neprestanog šepurenja zapravo i ne postoji.
Slušao sam nedavno, i ne htijući, glasan razgovor dvojice "kafanskih filozofa" što su se oduševljavali činjenicom da je hrvatska uzdanica u atletici Nedžad Mulabegović, dok Srbija na Olimpijadi, kad je riječ o "kraljici sportova", navija za Emira i Asmira, Emira Bekrića i Asmira Kolašinca. Zbog imena ove trojice atletičara, "kafanski filozofi" su ih a priori uvrstili među Bošnjake, među vlastite sunarodnjake, a da im ni na pamet nije palo da činjenica da Bošnjaci ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nisu konstitutivan narod tamošnjim sportistima sa imenima orijentalnog porijekla ne predstavlja otežavajuću okolnost.
U Sarajevu u javnom prevozu, niko ništa ne čita. Mogu u njihovo ime ponuditi dva opravdanja: vrućinu i kratke relacije. Ali bojim se da su oba slaba. Ovdje su knjige najcjenjenije kad gore.
Sa debelima je slično kao sa alkoholičarima – kad priznaš da te je neka nesvesna mračna sila uzela pod svoje i da sam, bez stručnjaka, nećeš moći da je savladaš, na putu si da je pobediš
Hajde da priznamo da u svemu ovome ime nečeg zaista čudesnog, nečega zaprepašćujućeg. Pogledajte gole činjenice: ovo je četvrti uspešni konzervativni ustanak u poslednjih pola veka, od kojih je svaki bilo puniji populističke samohvale od prethodnog, svaki naginjao malo više udesno, i svaki doprinosio pisanju vrtoglavog poglavlja u istorijskojh epohi koju ja nazivam „Velikim protivudarom“.
Danas evropska duhovnost nije baš naročito na ceni, današnji magnati se radije muvaju oko turbofolk pevačica. Nikad nisam nigde pročitao da u pomodnim džet-set krugovima bilo ko pominje bečke koncerte ili koncertne dvorane. Verujem, ipak, da se u mnogim porodicama još čuvaju poneki porcelanski časovnici s anđelom, ili ako ništa drugo, nekakav, od dede nasleđeni, tajanstveni džepni sat.
Do porodice se dakle jako teško stiže. Samo ludački hrabri ili prosto ludi se venčavaju. Natalitet, naravno, opada, ali koga se to tiče... Porodične vrednosti? Grand produkcija vam vaspitava decu, ne ulica. Sada se sedi u kafićima, osmatra se ko prolazi i kako je obučen, s kim je, kuda bi mogao da ide... Omladina lenstvuje, jer čeka da im se da posao. Samo, posao se ne dobija, već pronalazi, draga omladino.
Možda je tetoviranje započelo kao moda i trend, ali nakon što tetovaža prekrije pola obrijanih muških grudi i cijelo rame, nakon što ala iz keltske mitologije zijevne i palacne crvenim jezičkom s butine kakvoga veličanstvenog ženskog androida, baš s onih predjela na kojima su u normalnih žena uzbibane nakupine celulita, promatrač shvati da to ne mogu biti mode, ni trendovi. Tu se, naime, radi o vječnosti.
Tata je u roku munja skočijo iz lingeštula i viknijo je: 'Ne dolazi u obzir! Zaboravi! Nema šanse da iko stavlja zastave na mog škodilaka!' Mami je uletila zbunjoza: 'Zašto, čoviče?' Tata je dreknijo: 'Zato šta ne jebem Oluju dva posto! Kapito?! Šta se mene tiče, ka da Oluje i nema!' Mama je pitala: 'Kakve to ima veze, za gospu blaženu?' Tata je rekao: 'E pa ima veze, draga gospođo! Nećemo ovdi pravit nikakvi šovenski dernek!