Nije mi to bilo jasno sve do posljednjih godina. Svake godine pred početak školske godine neki Sindikat osnovnoškolskog obrazovanja prijeti štrajkom ili štrajka. Činjenica je da ovom zemljom vladaju sitni džeparoši koji su se uhodali u džeparenje na veliko, ali je i činjenica da je ovo siromašna zemlja u kojoj mnogima kradu i staž i naknade za materijalne troškove i regres pa jadni ni ne smiju štrajkati.
Politička završnica izborne trke za Bijelu kuću odvija se u znaku krajnje emocionalnog pitanja: ko to - koja stranka i ideologija - "baca baku pod autobus"?
Danas sport i kultura ne žive u istoj rečenici. U ova sretna, antiintelektualna i odavno više nimalo blesava vremena, pamet i duh podjednako smetaju i dobroj zabavi i vrhunskom rezultatu: sport je tek dobar, polulegalan posao, a kultura oblik preseravanja, nešto čime se neće valjda baviti mladi, zdravi, lijepi, uspješni i glupi.Rukometaši, nogometaši i ostalometaši nakon treninga i utakmica odlaze u narodnjačke klubove, i da neko osebujno reprezentativno lijevo krilo uhvate kako je na pripremama u Istri pobjegao iz hotela i otišao na Brijune pogledati Kralja Leara, bio bi trajno diskvalificiran iz nacionalne vrste i izložen javnom preziru.
U vrijeme raspada Jugoslavije, Gligorić je dosljedno ostao pri svojim idealima, ostao je jugoslavenski šahist, i nikad se ničim nije ogriješio o svoje bosanske, hrvatske ili slovenske kolege. Borio se protiv drvenih figura, a ne protiv ljudi. Stario je lijepo i uredno, i nije se previše uzbuđivao zbog činjenice što šah najednom više nije bio tako važan. Ustvari, postao je toliko nevažan da malo tko danas, osim aktivnih šahista, zna ime aktualnoga svjetskog prvaka. Zapadnjaci kao da su ukinuli igru u kojoj nisu mogli pobjeđivati.
Fransoa Oland je održao govor obilježavajući sedamdesetu godišnjicu racije u sportskoj hali Zimski velodrom (Vélodrome d’Hiver) koja se odigrala 16. i 17. jula 1942, kada je francuska policija uhapsila 13.152 Jevreja, muškaraca, žena i djece iz Pariza i okolnih naselja, i zatvorila ih u parisku sportsku halu Vélodrome d’Hiver. Kasnije su otpremljeni u nemačke koncentracione logore. Osam stotina jedanaestoro njih preživjelo je rat. Predsjednik Oland je održao ovaj govor na prvobitnoj lokaciji srušenog velodroma, 22. jula 2012. godine
Ne znam kako izgleda suša koja uništi ljetinu. Ali, pod nogama osjećam ispucalu zemlju. Suša je. I jedva se diše. Svuda unaokolo gori, stižu vijesti o požarima. U Konjicu, u Trebinju, u Bratuncu, u Bileći, na Treskavici… Navikli smo na društvene kataklizme, i izgleda da nam prirodne katastrofe dođu skoro kao normalne pojave. Odasvud se traži pomoć: nema dovoljno vatrogasaca, ni vode, ni kanadera da ugase vatru. Očigledno je lakše dići (privatni) avion i poslati (državnu) delegaciju u pustinju, nego imati nekoliko državnih aviona koji mogu spriječiti da ova zemlja postane pustinja.
Lepo kaže naš narod: opština uzimala, opština davala, opština s kokoškama spavala. Sledeći narodnu mudrost opština Bač je svojevremeno blagoizvolela podariti čin počasnog građanina Đoki Balaševiću, pa se onda onomad u opštini Bač promenila vlast i nova vlast promptno Panonskom mornaru oduzela počasni čin.
Dejtonski mirovni sporazum, kičma svih kasnijih važnih dokumenata o BiH, bio je, naime, moguć samo zato što je svima ponudio osjećaj da rat nisu izgubili. Grubo rečeno, bez za ovu priču nebitnih detalja: Bošnjaci su dobili BiH u granicama AVNOJ-a, Srbi Republiku Srpsku, a Hrvati (naizgled) jednaku političku poziciju kao brojniji narodi. Ozbiljni razgovori o BiH sa četiri regije razumnih, etnički neekskluzivnih naziva, podrazumijevaju i – tiho ili glasno, nije važno – kolektivno prihvatanje poraza.