Nadamo se da devojkama iz Pussy Riot neće dosuditi preterano surovu kaznu. Ako računamo da je Putin pravosuđu već poslao nekakav signal, verovatno će dobiti vremensku kaznu koju su već odležale. To bi u ovom trenutku bila najrazumnija odluka vlasti. No svejedno, pravda ipak neće pobediti. Ona je već nepopravljivo pogažena prvim danom dugotrajnog zatvora u kojem se ove devojke i sada nalaze.
Dvadeset prvi vijek, era globalnog zatupljenja i “vladavine idiota“, njihovo je dugo čekano vrijeme: zlatno doba prosječnih, marginalizirane većine koja je konačno dobila povijesnu priliku da je se čuje i da sudi. Stoljećima pritisnuta nametnutim stidom, danas je slobodna da konačno javno kaže kako je Joyce kompliciran i nerazumljiv, kao što je komplicirano i nerazumljivo sve složenije od forme – i, nota bene, sadržaja – statusa na Facebooku.
I kad smo mislili da smo zaslužili odmor, da nas više ništa ne može zadesiti, te da će nam udarne vijesti biti one iz crne hronike ili ljetnje vrućine, barem do lokalnih izbora, uzavrela je bosanskohercegovačka politička scena.
Prošlo je nešto više od stotinu godina od Nietzscheove smrti i još nešto više od njegove misli o smrti Boga. Ta misao, misao o smrti Boga, jeste misao 19. vijeka i odnosi se na kršćanskog Boga, preciznije, na metafizičkog Boga kršćanskih teologa. Što se s njom zbilo u 20. vijeku?
Kazalište je po definiciji drska provokacija, bezobrazluk, vic, Eros, pobuna i psovka i bilo je neusporedivo bliže svojoj suštini u doba dok su glumci bili smatrani protuhama. Izopćenje je oduvijek bilo najljepše priznanje koje su umjetnost, individualistička pobuna i slobodna misao mogli doživjeti od rulje i vlasti. No države su s vremenom postale perfidne. Odustale su od pokušaja da pobijede kazalište pa su ga posvojile davši mu status subvencioniranog mezimca, zapravo dvorske lude.
Nezrela društva lako će uvijek da izbjegnu taj moralni preokret iz “što su oni učinili nama” u “što smo mi učinili njima”, ali i u takvim društvima, katkad, sazrijevaju ljudi. Sazrijevanje se može artikulirati u nešto poput romana “Derviš i smrt”, ali i u krivu, promašenu, opasnu metaforu.
Ne smem ni da mislim šta se sve dešavalo nesrećnicima u zakonskom vrtlogu koji su obuku za vožnju počeli po starom zakonu, pa negde na pola upali u ovu „saobraćajnu Bolonju”
Mala zemlja raspala se na šest manjih. Ponijela sam sa sobom materinji jezik kao jedinu prtljagu, drugi naprosto nisam imala na raspolaganju. Nemam romantičarskih iluzija o nezamjenjivosti materinjeg jezika. Skrasila sam se u drugoj, maloj i prijateljskoj, zemlji. I ona bivša i ova sadašnja književna sredina drže me za "stranca", svaka iz svojih razloga, doduše. I nisu puno ni pogriješile: ja jesam strankinja, imam svoje razloge. Izabrala sam da živim svoj književni život na neuobičajenu mjestu, u književnoj out of nation zoni.
Tako da, dok po gubitku dodira sa stvarnošću ispoljenom srodnim sloganima ne možemo parirati tvorcima tvrdnje o „kolevci civilizacije”, čini se da smo u regionu srazmerno manje dospeli u žižu po smišljanju nacionalnih slogana o kakvima ovde govorimo nego po reakcijama na njih.