Kolumne

Jednostavna, praktična i efikasna pravila za profiliranje tinejdžera

Ne puknem često, navikla sam na život u Hrvatskoj, no ponekad mi je zaista svega dosta. Pred dva mjeseca moj muž i ja željeli smo otići na put.

Tom Cruise došao je na Hvar, a sve što je žensko i neudano, pa i gdjekoja udana, diglo se na oružje. I trajektne i katamaranske linije za otok prepune su dotjeranih žena koje se kriomice, preko nove Glorije, s mržnjom gledaju i procjenjuju.

Knjiga Roberta Bolana “2666”, ovoga sumornog hrvatskog ljeta, u prijevodu na naše jezike može se čitati samo u izdanjima sarajevskog “Buybooka” ili beogradske “Lagune”. Hrvatsko izdanje i dalje ne postoji, ali stvarnost će se, na žalost, referirati na tu grandioznu prozu, romaneskno petoknjižje od tisuću i sto stranica, bez obzira na to što hrvatskoga prijevoda nema i što naši ljudi slabo divane španjolski, a muka ih spopadne na bosanski i srpski. Četvrta, valjda i najfurioznija knjiga u “2666”, nosi naslov “Zločini”.

I uvijek isti podmukli prizvuk: »Židovi i muslimani drmaju svijetom u kojemu je samo njima dopušteno da budu vjerski fanatici, a mi kršćani, mimo svoje volje moramo biti tolerantni

Kakve, dakle, veze sa lokalnim izborima ima mogućnost mirnog razlaza BiH kojeg svakako neće biti, jer niti ga ko - kao i onaj nasilni uostalom - ima izvesti, niti se u tom poslu ima na koga osloniti? Najprecizniji odgovor dao je niko drugi do Milorad Dodik. Istina, nekim drugim povodom. „Ja odem u Bileću i počnem pričati o reformi zdravstva, a oni moji seljaci bulje k'o telad. Onda ja viknem: 'Mi nećemo dati Republiku Srpsku!', a oni u delirij“.

Možda bi uoči izbora zabrinuto ozbiljan tekst trebao početi ovako… Ključno pitanje uoči izbora glasi da li će Banja Luka na izborima glasati šetajući?

Dvadeset godina nakon rata, u vrijeme kad internetom obdareni klinci razgledavaju krajolik Marsa, samoprozvani lideri busaju se pričom tko je s kim u savezu i tko je bolji zaštitnik zemlje.

Zatim, treba demistifikovati problem nasilja, odbacivanjem simplističkih tvrdnji da se komunizam 20. veka previše služio ekstremnim ubistvenim nasiljem. Treba voditi računa da ne upadnemo ponovo u tu zamku. Kao činjenica, ovo je strahovito tačno. Međutim, takvo direktno fokusiranje na nasilje zamagljuje osnovno pitanje: u čemu je bio problem sa komunističkim pokretom kao takvim? Kakav je unutrašnji nedostatak tog projekta gurnuo komuniste ka neobuzdanom nasilju? Nije dovoljno reći da su komunisti zanemarili „problem nasilja“; ka nasilju ih je gurnuo dublji, društvenopolitički neuspeh.