Pamtim kako je devedesetih jedna devojka odlučno tvrdila da nije tačno da se Sarajevo granatira jer je na državnoj TV videla kako sarajevskim ulicama šetaju doterane devojke a to „ne biva kad je rat”. U vreme bombardovanja Beograda javila se i rekla: „Možda je ipak Sarajevo bilo granatirano. Upravo sam uhvatila sebe kako se šminkam i spremam da izađem u grad...”
Završene su, eto, i tridesete Ljetnje olimpijske igre, održane u Londonu. Na njima je, naravno, svoje predstavnike imala i Bosna i Hercegovina i oni su se iz Engleske vratili onako kako su u nju i otišli: kao da ih bog nije ni dao. U skladu s tim su i rezultati koje su postigli: svi naši olimpijci bili su u zlatnoj sredini, negdje između potpunog očaja i krajnjeg užasa.
Otkako sam prije dvije nedjelje u Oslobođenju pročitao porodičnu obavijest o iznenadnoj smrti profesora dr Zlatka Tešanovića tražio sam, za sada uzalud, neki značajniji tekst o njemu i njegovom naučnom radu u bosanskohercegovačkoj štampi. Tešanović je, naime, bio naučnik vrhunske međunarodne reputacije.
Samo još jednom netko da mi kaže kako je u Hrvatskoj knjiga skupa. Eno odnedavno u knjižarama na totalnoj rasprodaji jedan moj roman, zgodnog naslova “Jebo sad hiljadu dinara”, po cijeni od jedne kune. Vama je to sitnica, ali ne i meni. Nije to mala stvar. Moj je roman najjeftinija knjiga u cjelokupnoj povijesti hrvatske književnosti, od Marka Marulića do Nives Celzijus.
Ispada da dvadeset godina poludemokracije nije dovoljno da vlast razvije ozbiljan pristup osnovnoj grani ekonomije, pa tako na primjer premijer, priželjkujući skupe hotele, nekako zaboravlja prilagođavanje tržištu koje se čini kao jedini spas.
Rezultati „Analize položaja mladih u BiH”, koju je sproveo Savjet ministara u okviru strategije „Omladinska politika BiH 2009-2013″, govore o velikoj nezaposlenosti, ali i o velikom broju mladih ljudi koji rade poslove mimo svoje struke. Analiza je pokazala da u BiH ima oko 770.000 mladih ljudi do 30 godina, od kojih je čak 58,5 odsto nezaposleno! Od onih koji su u radnom odnosu, oko 80.000 radi poslove za koje se nije školovalo.
Priče koje slijede nisu dokazni materijal, iz njih se ne mogu izvući nikakve validne tvrdnje, ali jesu zanimljiva ilustracija izvjesnih modela ponašanja. A jedna od tih priča, ova naša, tj. loša, eventualno je dobar povod za neke alarme koje smo davno trebali upaliti, nikada nismo, ali nikada nije ni kasno za njih.
Možete li zamisliti život u kojem je nemoguće imati želju? Želja nastaje tako što nešto nemate, pa onda to poželite, pa onda na tome radite, ili bar konstruktivno maštate. Ali kako imati želju kada sve što poželite, istog sekunda, ili sata, ili u najgorem slučaju – tjedna, prestaje biti želja i postaje vaša stvarnost? Kakvog smisla ima kad vam neko pokloni Bentley, kad u garaži imate 64 ili ista takva, ili još bolja.
Nadamo se da devojkama iz Pussy Riot neće dosuditi preterano surovu kaznu. Ako računamo da je Putin pravosuđu već poslao nekakav signal, verovatno će dobiti vremensku kaznu koju su već odležale. To bi u ovom trenutku bila najrazumnija odluka vlasti. No svejedno, pravda ipak neće pobediti. Ona je već nepopravljivo pogažena prvim danom dugotrajnog zatvora u kojem se ove devojke i sada nalaze.