Žele li, dakle, Bošnjaci, sarajevska politička elita, taj neko, nadglasati Dodika, prvo ga moraju citirati i za početak priznati vlastitu domovinu sa svim njenim problemima, pa zatim, još ozbiljnije, prilagoditi sebe potrazi za mogućim, ukoliko još uvijek uopće postoji, rješenjem. I da, što nije najvažnije, ali je jednako važno: uzročnike istruhlosti Bosne i njenog dahtanja na ivici raspada, valja prestati tražiti isključivo na onim mjestima što su se u ratu nazivala okupiranom teritorijom, a sada se, kada god je moguće, ne nazivaju nikako.
Sva predizborna priča, umjesto lokalnih rješenja, svela se na visoku politiku niskih političara. Dok im općine i gradovi nemaju struje u svim dijelovima, dok vodovodne cijevi puštaju na sve strane, tamo gdje ih ima, dok škole izgledaju kao 80-tih prošlog, a ulice 70-tih godina pretprošlog stoljeća, budući vladari mjestašca i gradića u BiH tutnje o pričama kao da su u utrci za premijera države bez imalo problema.
Skoro su pune dvadeset dvije godine prošle od prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini koja je onomad još uvijek bila dio SFRJ i vrte se ti izbori, osim tokom četiri ratne godine, svake dvije godine, bijenalno, nekoć združeno i opšti i lokalni, a sada ili opšti ili lokalni, pa su ljudima, reklo bi se, skoro i dosadili. Nije ni čudo; mada se kod nas još uvijek mantra o "mladoj demokratiji", paradoks je da se, kako vrijeme prolazi, izbori ovdje sve više svode na pravljenje birača budalama. Tri primjera budalaština koji slijede su skoro pa slučajan izbor među svom silom bizarnosti što rese predizborne plakate.
Apsurdno je to što se kod nas vjeruje da se treba glasati za onu stranku i političara koji su u selo doveli asfalt, otvorili bazen u septembru ili odvrnuli česmu iz koje će voda teći do izbora. Onda će se zavrnuti do narednih izbora, pa će se iz početka ponoviti postupak. S obzirom da je od kraja rata do danas bilo dosta izbora, u nekim opštinama sve teže biva pronaći neku kozju stazu kojoj treba svjež izborni asfalt, političari su primorani da crvenu vrpcu pomjere sa seoskih puteva. Ali radna mjesta rijetko otvaraju, ona su uglavnom samo u obećanjima.
Prolazi najmučniji mjesec u ionako mučnoj stvarnosti, zemlje koja ni po čemu ne zaslužuje svu silu loših stvari na svojim ramenima u posljednjih dvadeset godina, ali zbog nekakve kretenske sreće takva joj je sudbina. I nafaka, također.
Da nema ovog Tri u jedan plakata (domoljublje + stranka + bizmis) ovogodišnji bi izbori bili (Pili!) tek još jedna farsa od demokratije, ko zna koja po redu travestija s tajkunima presvučenim u prosjake.
Tako je lako zgražati se nad muslimanima koji prosvjeduju zbog karikatura Muhameda. Nazivati ih vjerskim fanaticima i teroristima. Iščuđavati se nad njihovim nasiljem, barikadama i zapaljenim automobilima.Puno je teže podnijeti predavanje čovjeka koji kaže da ne vjeruje u Boga.Branko Lustig preživio je Auschwitz, osvojio dva Oscara, ali nije prošao u Zadru i Kninu.
Čak i najgori ubojice i zločimci imaju se pravo pojavit na televiziji i reć svoju istinu!“ Dida je rekao: „Oni još i više nego svi ostali!“ Ja sam rekao: „To kužim! Al ne kužim zašto mi to moramo gledat?“ Tata je rekao: „Kako zašto? Pa kakošmo ne gledat ono šta se prikazuje u prajm tajmu?“ Ja sam rekao: „Tako šta nećemo upalit televizor!“ Tata je zavrtijo sa kažimprstom po sljepočnici kao da ja sam malo šuknut i rekao je: „Di ti je tu logika, jebate? Da ja plaćam preplatu zato da bi drža ugašen televizor?“ Mama je rekla: „A je, Robi, nekad stvarno znaš bit totalni debil!“