Opozicione partije i njihovi kandidati narodu nisu bili alternativa, niti je opozicija uopšte bila dostojna da se opozicijom zove. A kako bi i bila alternativa kada se izgubila u sujeti, pa od sljepila nije mogla pronaći poštenog kandidata koji bi bio svima po volji i ko bi bio dovoljno jak da izvojeva pobjedu. Umjesto da podupru jedni druge i stanu iza zajedničkoga čovjeka, oni su predložili svako svoga pjetlića da se bori protiv starog i iskusnog kobca. Razvodnili su glasačko tijelo i podijelili ga u tabore.
Još ranije je isticana odgovornost Zlatka Lagumdžije za „višegodišnje egzistiranje u opoziciji, okupljanje u stranačkoj vrhuški sumnjivih lica koja su se vanredno slagala sa profilom slučajnog prolaznika, zastoj u formiranju državne vlasti, propast Alijanse u kojoj je SDP za saveznika uzeo prevrtljivu i foteljašku Stranku za BiH, te niz drugih pogrešnih poteza koji su Socijaldemokratsku partiju pretvorili u kolektiv mediokriteta, zagušenih političkih talenata, istaknutih osumnjičenih lica, trajnih neuspjeha da osiguraju prevlast na izborima, te nepotističke i po budžet destruktivne prakse Lagumdžijinih izabranika postavljenih na odgovarajuća mjesta
Bosna i Hercegovina je ušla novu političku krizu, ali za razliku od svih dosadašnjih od rata naovamo, ova nije proizašla iz nekog međuetničkog sukoba u političkom polju, niti iz pokušaja da se u politici ostvare ratni ciljevi. Nova kriza je rezultat volje jednog političara i jedne partijske elite, Zlatka Lagumdžije i SDP-ovskog partijskog vrha, nesposobnog da se usprotivi svom narcisoidnom i hirovitom vođi, demokratizira tu stranku i razvije bilo kakvu političku viziju na osnovu koje bi se riješilo bosanskohercegovačko postdejtonsko stanje kao stalna proizvodnja krize.
Rekli su mi: “Hajde da motivišemo druge da izađu na izbore.” Nisam htjela da se bavim tim. Ja svoju dužnost znam i niko ne treba da me ubjeđuje u nju. To mi je kao da učim odrasle osobe kako da brišu nos. Sad vidim da su ti moji prijatelji možda bili u pravu. Možda sam pogriješila što se i ja nisam odazvala toj PiAr-štini. Možda je trebalo da vučem građane za rukav i govorim im: vidi, pada kiša.
Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija, pjevao je Džoni. SNSD je manipulaciju tuđom mukom pretvorio u svoju jedinu pjesmu. I otpjevao ju je zauvijek. ..
Osamdesetogodišnji dječak iz Auschwitza samo je iznio svoje uvjerenje da Boga nema, što je u svakoj slobodnoj ljudskoj zajednici, još od revolucionarne 1789. godine, jednako uvredljivo kao i javno iznošenje tvrdnje da Boga nesumnjivo ima. Vjera ne počinje od Boga, nego od razgovora o njemu, osobito s nevjerujućima, i što je, također, važno: barem petstotinjak godina, ako ne i od svetoga Pavla, vjera počinje od sumnje u Boga. Od toga spava li Bog? Ima li ga uopće?
Razumem i to da birati između jednih i drugih i nije neki izbor. Jedni su ovakvi, a drugi nemaju ono. Kad biraš izmedu dva zla biraj manje, između dva dobra biraj bolje, u svakom slučaju biraj kad imaš šansu. I pamet u glavu, jer na izborima ne biraš samo sebi nego i meni. Dobro razmisli poznaješ i jedne i druge i treće. Znaš i šta su slagali i šta dobro uradili, kad nam lažu i kad govore istinu.
Najbolje godine našeg života teško je opisati. Još teže odrediti. To je nešto slično orgazmu: ili je bio pa ga osjetiš, ili ti pričao jaran koji je gledao, pa tek ovlaš poznaješ predmetni slučaj. Nekako svi imaju problem s najboljim godinama svog života. Ovome su krivi roditelji. Onome žena, onoj muž. Onaj tamo nije zadovoljan mjestom rođenja. Misli da ga je zapala crna provincija, a gdje bi mu bio kraj da se zadesio u kakvom podsticajnom velegradu.
Možda jednostavno treba sve zatvoriti, mislim cijelu BiH? Staviti daske i zakucati ih ekserima na sve ulaze i nadati se da će se u skoroj budućosti ukazati neki dobronamjernik, još bolje grupa takvih, pa krenuti sve iz početka, sa nekim boljim nama? Malo je šanse, ali nada zadnja umire. Da ćemo sami nešto uraditi, još je manja šansa, nažalost. Možda?