Svakog jutra kada otvoriš novine, svake večeri dok gledaš neki Dnevnik, osećaš se kao pacijent kome psihijatar pokazuje Roršahove mrlje, koje same po sebi ništa ne predstavljaju, a ti u njima treba da nađeš neki smisao, da prepoznaš neki smisleni oblik…
Pišući pogovor slovenskom izdanju knjige francuskog filozofa Alaina Badioua “Čega je ime Sarkozy?“ (Ime česa je Sarkozy, Založba Sophia, Ljubljana, 2008), politolog Andrej Kurnik naslovljava ga “Reakcionar Sarkozy zahtijeva politički odgovor“. Tamo piše: “Filozofsko i političko značenje Sarkozyjeve izborne pobjede i štakoraša uopće, u tome je da znače pokušaj sprečavanja mogućnosti utemeljenja politike kao la politique.
Sva je prilika da Hrvati, „svoji na svome“, u europskoj reprezentaciji mogu očekivati slično što i crnci u onoj hrvatskoj. Sudbina je dakle zaslužena, a uz malo autorefleksije mogla bi se pokazati i otrežnjujućom. Bilo bi zgodno koliko i bolno napokon spoznati da su sve one pretrpljene žrtve, poduzeti zločini i golema šovinistička energija uložena u spomenik vlastitoj nacionalnoj veličini rezultirali otužnom ruševinom, postoljem s grbom pod kojim leže razbacane krhotine dostojanstva.
Reakcije na oslobađajuću presudu Žalbenog veća Haškog tribunala hrvatskim generalima bile su potpuno predvidive – u Srbiji bes i plač, u Hrvatskoj euforija. Imajući u vidu da je presuda doneta sa tri glasa prema dva, te reakcije su lako mogle biti sasvim suprotne, a opet tako iste.
Kao što, jebiga, razumijem da se Ahmed-paša Sarhoš, osmanski namjesnik Egipta, koji je nakon Velikog bečkog rata obnovio slavni Kairo, ili tristotinjak godina mlađi Semir Pintul, junior Shalkea i velika nada njemačkog nogometa, reklamiraju kao "naše gore listovi". Ali zašto bi se itko razuman upinjao dati počasno bošnjačko državljanstvo udovici terorističkog vođe, Hrvatici koja u Bosni nit je rođena niti s Bosnom ikakve veze ima? Ispada, jebiga, da je Bošnjakinjom čini tek radikalno tumačenje Kur'ana kalašnjikovom i amonijevim nitratom, a ta bi definicija bošnjaštva bila idiotska čak i od nekog hrvatskog kolumnista u Oslobođenju što je konvertirao na islamofobiju.
Djevojčica M. iz Banjaluke se iz vrtića vratila plačući jer je njena drugarica imala ljepši toaletni papir - mirišljiv i sa cvjetićima, a ona samo dvoslojni, obični, bijeli… Svaka sličnost sa stvarnim likovima i dešavanjima je namjerna i vrlo realna, dešava se ovdje, u Banjaluci, pred našim nosevima i to zbog odluke Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje da djeca u vrtić sama donose toaletni papir. Dobro ste pročitali!
Na kraju Kusta se nije libio da opali tezu kako je Republika Srpska regionalna sila na ovim prostorima. Pa dobro Emire, možda RS i jeste regionalna sila ali zavisi u čemu. Sila je ovdje ljudi koji nemaju zaposlenje, sila je nemoćnih koji nemaju za ljekove i hljeb, sila je onih koji su protiv te iste socijaldemokratije koju pominješ!
Četrdeset godina poslije Maka Dizdara, eto Maka Donaldsa da Bosnu precizno definira kao obećanu zemlju za velike svjetske investitore, liberalni kapitalistički džennet u kojemu predsjednik države lično otvara jeftine fast food zalogajnice, američke aščinice s reklamnim sloganom "Taman sam ti sjeo i kratko ti mi je sjediti"