Na odlasku, nakon dugih 12 godina mandata, Valentin Incko je infantilno poručio građanima BiH: „Gdje čeljad nisu bijesna, kuća nije tijesna“. Kao da je bio inspirisan tom banalnom narodnom mudrošću, ni njegov nasljednik Kristijan Šmit nije nam ostao dužan, „Samo opušteno“, izvalio je na samom početku svog mandata vremešni Njemac. Namjerio se junak na junaka …
Upravo to „opušteno“ obilježilo je cijeli Šmitov mandat na poziciji Visokog predstavnika, funkciji koju su, potpuno je jasno, odavno zaboravili i oni koji su je kreirali prije tridesetak godina. Danas je ta institucija potpuno obesmišljena; postala je svrha samoj sebi, tek blijedi relikt davnih vremena kada je bilo dovoljno da Visoki predstavnik nešto samo zamisli, pa da se to promptno sprovede u djelo. Bilo je to doba kada su nebo iznad Bosne dokono nadlijetali „Apači“, a trenažne letove iznad gradova izvodila svi primjerci letjelica NATO avijacije.
Svijet je tada, u odnosu na danas, bio u kakvom-takvom miru i stabilnosti. Bilo je prostora za taj „lagani intervencionizam“, u kojem su jedina stvarna opasnost za strane vojnike na terenu bili loši bosanski putevi i jeftina rakija. Vremenom je, kako to obično biva, interes bivao sve manji. Kamere stranih televizija sve su rjeđe svraćale, i to isključivo kada bi im zatrebali kadrovi za ilustraciju nekog rata, onog prošlog, ili pak straha od nekog budućeg.
Istina je, ni sami ljudi u Bosni i Hercegovini više ne znaju šta bi sa svojom zemljom, niti kuda bi s njom krenuli. Zaslijepljeni nacionalizmom i beznađem, tim najgorim mogućim društvenim koktelom, građani decenijama tapkaju u mjestu, bez nade da kao društvo umijemo i možemo bolje. S takvom podlogom, nerealno je očekivati od stranaca da znaju ili mogu više. Zato je funkcija Visokog predstavnika danas najbolji pokazatelj stvarnog interesa međunarodne zajednice za BiH, interesa koji, suštinski, više ne postoji.
U tom geopolitičkom vakuumu, Kristijan Šmit se pokazao kao potpuna neznalica. „Opušteno“ je donosio šeprtljave, kratkovide odluke koje su samo generisale nove političke krize od kojih se ova zemlja neće oporaviti ni dugo nakon njegovog odlaska. U Federaciji BiH je uspio napraviti presedan kakav istorija ove funkcije ne pamti: nametnuo je izmjene izbornog zakona na sam dan izbora, dok su ljudi još bili na biralištima! Zvuči nevjerovatno čak i dok se piše, ali Šmitu ta brutalna intervencija nije smetalo, u ime kratkoročnog mira u kući. Što je najgore, taj mir nije nastupio.
„Gdje Marfi okom, Šmit skokom“, bila bi možda i najbolja definicija tadašnje geopolitičke romanse između američke ambasade i OHR-a. Šmit je služio tek kao puki izvršilac tuđih zamisli, glasnogovornik u vremenu kada je stvarni interes EU za Bosnu i Hercegovinu bio na nuli, a onaj američki sveden tek na partikularno zamišljene avanture iz same Ambasade.
Milorad Dodik je Šmitu od samog početka poručio da ga ne priznaje. Iako mu je zbog toga na kraju ipak presudio Sud BIH, čiju je presudu Dodik na kraju prihvatio, Šmitov autoritet time nije spašen, već dodatno ogoljen. Epilog je porazan: Dodik ostaje, formalno osakaćen ali jači nego ikad, a Šmit odlazi, i to najvjerovatnije kao dio paketa pregovora sa “gospodarom Srpske”.
Njegov odlazak ne budi nadu, već ostavlja gorak ukus protrćenog vremena u ionako potrošenoj zemlji.
Dok smo mi čekali i čekamo da nam stranci prelamaju sudbinu, sudbina nam se već desila. U proteklih deset godina Bosnu i Hercegovinu je napustilo barem milion ljudi. Mi doslovno nestajemo kao društvo. To je surova istina koju moramo naglas konstatovati. Svako od nas mora vidjeti kako dalje živjeti s tom nepobitnom činjenicom u zemlji od koje su ruke digli apsolutno svi, osim njenih vladara, kojima ovakva ispražnjena, apatična teritorija savršeno odgovara.
Zato, dok euforično ili zabrinuto ispraćamo još jednog u nizu međunarodnih birokrata, možda je zadnje doba da shvatimo, da odavno ključno pitanje za ovu zemlju nije ko će sljedeći doći, već ko će u ovoj zemlji ostati.