Dok se Crna Gora približava završnoj fazi pregovora sa Evropskom unijom, u Briselu sve otvorenije sazrijeva ideja da klasično proširenje više nije jedini – pa čak ni primarni – model integracije Zapadnog Balkana. Umjesto toga, sve se ozbiljnije razmatra tzv. “stepenasti pristup”, koji bi zemljama regiona omogućio djelimično uključivanje u evropske tokove, ali bez punopravnog članstva.
Takav koncept predstavlja značajan zaokret u politici proširenja. Umjesto jasne linije između članica i kandidata, uvodi se siva zona integracije: pristup jedinstvenom tržištu, slobodnom kretanju ljudi i kapitala, te sektorskim politikama – ali bez prava glasa u ključnim institucijama EU.
Crna Gora kao testni slučaj
U ovom trenutku, Crna Gora ostaje najbliža cilju. Nakon godina pregovora i uprkos političkim turbulencijama, zadržala je kontinuitet evropskog puta i ostvarila konkretan napredak u zatvaranju pregovaračkih poglavlja. U evropskim diplomatskim krugovima sve češće se spominje kao naredna potencijalna članica, prva nakon Hrvatske.
Ipak, čak ni njen slučaj ne garantuje da će model punopravnog članstva ostati standard. Naprotiv, upravo bi Crna Gora mogla postati posljednji primjer “klasičnog proširenja”, dok bi ostale zemlje bile usmjerene ka novom, fleksibilnijem – ali i politički ograničenijem – okviru.
Region u sporijoj traci
Ostatak Zapadnog Balkana suočava se sa znatno kompleksnijom realnošću. Srbija balansira između evropskog puta i geopolitičkih odnosa s Rusijom i Kinom, Kosovo i dalje ostaje opterećeno neriješenim statusom, Sjeverna Makedonija blokirana bilateralnim sporovima, dok Albanija pokušava održati reformski tempo u izazovnom političkom ambijentu.
Bosna i Hercegovina, međutim, ostaje najproblematičniji slučaj. Formalno kandidat za članstvo, ali suštinski zaglavljena u institucionalnoj paralizi, BiH teško ispunjava i osnovne političke kriterije. Vladavina prava, funkcionalnost institucija i borba protiv korupcije ostaju hronični problemi, dok političke elite evropske integracije često koriste više kao retorički alat nego kao stvarni reformski proces.
U takvom kontekstu, novi model integracije mogao bi za BiH značiti dugotrajno “parkiranje” u međuzoni – dovoljno blizu EU da bude ekonomski vezana, ali bez stvarnog uticaja i političke ravnopravnosti.
Geopolitika nije dovoljna
Rat u Ukrajini dodatno je povećao strateški značaj Zapadnog Balkana. Evropska unija i NATO intenzivirali su političku pažnju prema regionu, svjesni rizika od destabilizacije i uticaja trećih aktera.
Ipak, poruka iz Brisela postaje sve jasnija: geopolitička važnost nije zamjena za reforme. Bez konkretnih rezultata u oblasti pravosuđa, transparentnosti i institucionalne odgovornosti, napredak ka članstvu ostaje ograničen.
Drugim riječima, politička podrška postoji – ali više nije bezuslovna.
Opasnost trajne periferije
Najveća dilema novog pristupa jeste mogućnost stvaranja trajne “periferije Evrope”. Zemlje bi mogle postati dio ekonomskog sistema EU, ali bez mogućnosti da utiču na pravila koja ih direktno oblikuju.
Za građane, to bi značilo određene koristi – lakši rad i poslovanje, veće investicije – ali i osjećaj političke isključenosti. Za države, to bi bio status koji više liči na produženu kandidaturu nego na stvarnu integraciju.
BiH između retorike i realnosti
U slučaju Bosne i Hercegovine, ovaj scenarij djeluje posebno izvjesno. Bez dubokih unutrašnjih reformi i političkog konsenzusa o evropskom putu, zemlja rizikuje da ostane u trajnoj čekaonici – formalno na putu ka EU, ali bez stvarnog napretka.
Ključno pitanje više nije da li BiH želi u Evropsku uniju, već da li je spremna transformisati vlastiti politički i institucionalni sistem kako bi tamo zaista stigla.
Dvije Evrope, jedan Balkan
Zapadni Balkan danas se nalazi između dvije moguće budućnosti: jedne u kojoj najspremnije zemlje ulaze u punopravno članstvo, i druge u kojoj većina ostaje u dugotrajnom procesu parcijalne integracije.
Razlika između te dvije putanje neće zavisiti samo od odluka Brisela, već i od sposobnosti domaćih političkih elita da evropske integracije pretvore iz političkog slogana u stvarni državni projekat.
U suprotnom, evropska perspektiva mogla bi ostati upravo to – perspektiva. Ne i realnost.