Ovih dana svjedočili smo da je višemjesečna saga o opozicionim kandidaturama, koja je u par navrata djelovala kao beznadežan slučaj i neminovni raspad, završena pravim holivudskim happy endom u kome su ključni akteri opozicije uspjeli nekako da formiraju zajedničku listu. Zlobnici bi pomislili da je sve to bila unaprijed režirana melodrama, gdje se vodila besplatna predizborna triler kampanja mjesecima prije izbora, a gledaoci držali u napetosti i šekspirovskom iščekivanju gotovo neizbježnog najgoreg. Koje je, eto, na sreću svih nas, za dlaku izbjegnuto samo dubokom mudrošću odgovornih opozicionih lidera, računajući i onog najmlađeg među njima.
No, kako god, vrijedi se zapitati zašto bi prosječni glasač RS glasao za opoziciju. To zaista nije lako domisliti s obzirom da naša opozicija već godinama vodi jalovu kampanju “držte lopova” i na režimsko “izdajnici” nije u stanju da odgovori ništa pametnije do “lopovi”. Pri čemu svojim ponašanjem tamo gdje je na vlasti, poput Banjaluke na primjer, ne daje baš previše osnova da se njihovo poštenje uzme kao realan argument: većinom to građani doživljavaju kao sjaši tenderska kurta da uzjaše regulacioni-plan murta. Ipak, kakva god bila, RS opozicija ima nekoliko suštinskih i važnih prednosti u odnosu na vladajući SNSD režim.
- Prvi razlog je “negativni” – tj. ne proizilazi iz nekog specifičnog kvaliteta same opozicije, već iz činjenice da je SNSD&Co na vlasti ravnih dvadeset godina. Takav “kontinuitet” uvijek je opasan u demokratijama, i isuviše često smo svjedočili kako sklizne u autokratiju, pa i diktaturu. Pametan i politički iskusan narod smijeniće vlast nakon dvadeset godina, čak i ako je ta vlast bila dobra. Nesporno je da je SNSD u toku tih dvadeset godina uradio jako puno dobrih stvari. Međutim, uradio je i mnogo toga lošeg i politički destruktivnog i opasnog po RS. U RS je uspostavljena neka vrsta političkog feudalizma gdje “Dvor” – kako odnedavno Banjalučani zovu ekipu oko Predsjednika SNSD-a, gospodari cijelom Republikom preko lokalnih barona tipa onih u Doboju ili Zvorniku. Institucije Republike potpuno su obesmišljene i degradirane, i služe samo da aklamaciono potvrde zapovijedi “kralja”. To ne treba posmatrati kao neku istorijsku slučajnost, niti specifičnost SNSD vlasti, već zakonomjernu posljedicu dvodecenijskog vladanja kao takvog: u praktički svim zabilježenim slučajevima, bar u novijoj istoriji, takvi režimi – čak i ako su u početku bili istinski demokratski, nakon dugog obitavanja na vlasti moraju skliznuti ka autokratskim praksama. Zato ih je pametno smijeniti, bar na kratko vrijeme, da dobiju priliku da se i sami pročiste i resetuju.
- Drugi razlog nije takvog načelnog karaktera, već je vrlo konkretan: SNSD režim se odlučio za antievropsku poziciju i uporno sabotira “evropski put” BH i blokira EU integracije. Imajući u vidu da je Evropa – ma kakva ona bila, prirodna i neminovna sudbina BH i RS, jasno je da je to destruktivna i pogrešna politika koja nanosi direktne i indirektne štete svakom od nas pojedinačno, kao i Republici Srpskoj u cjelini. Začudo, “Dvor” ponavlja grešku koju je nedavno napravio sa SAD, kada je bez ikakve neminovnosti ušao u rat prvo sa američkom ambasadom u BH, a onda i sa cijelom SAD administracijom. Što je rezultiralo dobro nam poznatim posljedicima – od procesuiranja i smjene Dodika do sankcionisanja mnogobrojnih pripadnika režima. Na kraju su se uspjeli izvući, ali cijena je plaćena. Nema nikakve sumnje da će i antievropska politika doći na naplatu. SNSD ne samo da je stao na stranu Putina i njegove ilegalne agresije, već je preuzeo otvoreno antievropski narativ jastrebova u Trampovoj administraciji. Da bi se izvukli iz prethodne greške -sukoba sa SAD, sada prave analognu grešku antievropske pozicije i neprijateljstva prema EU. Sa svim posljedicama koje to ima i može imati. Rat u Ukrajini se bliži svome kraju. Nakon tog rata, Evropa će sigurno pribjeći raščišćavanju stvari u svom dvorištu – otvoreno proputinistička i protrampistička antievropska SNSD neminovno će se naći na tapetu. Bilo bi dobro i pametno da cijena bude ispostavljena stranci, a ne Republici, a najjednostavniji način za tu računicu je da ih se na izborima skine sa vlasti u RS.
Opozicija tu ima ozbiljnu prednost i predstavlja opciju. Na primjer, pod okriljem evropskih narodnjaka iz EPP – najmoćnije političke snage u EU, i SDS i PDP, i Stanivuković i Blanuša, potpisali su nedavno deklaraciju o evropskoj budućnosti zemlje. Za razliku od toga, SNSD i njen prvi čovjek nas vide u BRIKSU i uporno ponavljaju kako neće u EU, a trenutno su i pod sankcijama nekoliko evropskih država. - Treći razlog je politika neprijateljstva sa “političkim Sarajevom” i zaoštravanja krize u državi. Koliko god političko Sarajevo bilo iritantno, nepošteno, destruktivno itd. mudra politika Republike Srpske težila bi kompromisu i pokušaju izgradnje funkcionalne države. SNSD je na tom fonu svojevremeno i došao na vlast. Svi se danas sjećamo zaista hrabrih pokušaja Dodika u tom pravcu, računajući i priznanje “genocida” u Srebrenici. Danas mu mnogi zamjeraju na tome, ali Dodik je zaista prvi pokušao da zatvori priču o građanskom ratu u BH i ostavi tu stvar iza nas. Međutim, političko Sarajevo nije imalo dovoljno pameti da prihvati ispruženu ruku i odgovorilo je sa Silajdžićem i idiotskom politikom “100% BiH”. Nažalost, SNSD je odreagovao na tu glupost potpunom radikalizacijom odnosa i prema političkom Sarajevu i prema BH. Odnosi su eksponencijalno zaoštravani iz godine u godinu. Danas su u takvom stanju da su međusobne blokade postale jedini način komunikacije Sarajeva i Banjaluke. Postalo je gotovo nemoguće ispregovarati i najobičnije stvari poput otvaranja mosta u Gradišci.
Teško je očekivati da se sadašnji režim može resetovati ka mudrijim političkim ponašanjima glede tog odnosa. Naprosto, decenije međusobnih prepucavanja, prevara, podmetanja, zloba itd. su zatvorili isuviše mnogo vrata. Koliko god politika bila makijavelistička, a interes prevladavao sve načelne razloge, višegodišnje kavge neminovno su poremetile odnose, čak do pitanja da li je uopšte moguća normalna komunikacija. Ko je imao stomak da posluša nedavno snimljeni “razgovor” između Izetbegovića i Dodika može imati neku predstavu o razmjerama tog jaza. Novi, pak, ljudi otvaraju prostor za postepenu obnovu političke komunikacije ili bar njene kakve-takve normalizacije. Stoga opozicija predstavlja realnu opciju za rješenje tog začaranog kruga.
Dakle, opozicija u RS, kakva god bila, sa svim njenim očiglednim manjkavostima, ima određene jasne prednosti u odnosu na vladajući režim predvođen SNSD-om. Za opoziciju mogu glasati oni koji smatraju da je RS blizu autokratije i da je krajnje vrijeme da se tome stane na kraj, zatim oni koji smatraju da RS i BiH trebaju u EU i da je Evropa naše prirodno mjesto – a ne BRIKS i slične gluposti, te oni koji žele vidjeti dijalog sa političkim Sarajevom (koliko god ono bilo bezobrazno i nepošteno). Glasači koji imaju takve preferencije mogu zažmiriti na jedno oko i glasati za opoziciju. Sa jasnom sviješću da će je onda za četri godine vjerovatno opet morati vraćati u opoziciju.