Dr. sc. Tvrtko Jakovina je redovni profesor svjetske povijesti 20. stoljeća
na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilšta u Zagrebu.
„Ako mislimo da će tema
Jasenovca nestati jer mi povremeno zabranimo Srbima i njihovim ministrima da
logor posjete, neće. Ako mislimo da će u novoj, desnijoj vladi, bude li takva
formirana, nestati srpsko pitanje? Naravno da neće, samo će se teme proširiti
od Drugog svjetskog rata, na Vukovar i devedesete. A kako je to razdoblje
obrađeno pristranije no Drugi svjetski rat, nećemo dugo izaći iz prošlost“ –
kaže Jakovina u razgovoru za BUKU.
Je li protekla predizborna kampanja doprinijela javnoj debati o političkim,
ekonomskim i društvenim problemima i izazovima?
Nažalost,
kampanja za parlamentarne izbore 2024, baš kao i naša cjelokupna komunikacija u
političkim forumima, Saboru, već desetljećima je rijetko kada pripremljena,
usmjerena na važne teme, još manje na svjetski relevantne probleme. Previše je
toga svedeno na dojam, uvredu, dosjetku i to nije ništa novo, možda je samo
zaoštrenije posljednjih godina. Ožujak i početak travnja 2024., kada je
dvotjedna kampanja trajala, bili su po temperaturama ljetni, nikada višima u povijesti.
Pa svejedno, nema nikakvih referenci na globalno zatopljenje u raspravama, što
svi mi možemo učiniti da se to zaustavi ili ublaži. Kad se govori o vanjskih
problemima, nismo ništa govorili o prirodi našeg članstva u EU, o Ukrajini se
govorilo samo u prepisanim obrascima estonsko-latvijskog tipa: ovaj je za Ruse,
a mi smo za Ukrajince, što u hrvatskom kontekstu barem od 1948. godine zvuči
kao uvreda za zdrav razum. O Gazi i Bliskom istoku se uglavnom posve šutjelo.
Međutim, nije se govorilo glasno o reformi zdravstva, o reformi porezne
politike, o lošim rezultatima školstva, o malom broju stranih studenata na
našim sveučilištima, o teritorijalnoj podjeli zemlje. Demografija, čiji su
trendovi nepopravljivi, dodirivana je samo kao strah ili mijenjanje krvne slike
Hrvata, bez da se dovoljno glasno govorilo da mi ne možemo imati ni ovako
slabašno gospodarstvo bez stranaca, ali da s njima nešto moramo učiniti, nekako
ih smjestiti, nekako ih vidjeti kao buduće sugrađane.
Da li su se pomenute debate uopšte realizovale izvan
masovnih, tradicionalnih i novih medija?
Hrvatsko
društvo, koje se još stvara, nikada nije bilo osobito razvijeno, već godinama
nemamo pristojne polemike, ni rasprave.
U Saboru se ionako niočemu ne odlučuje, nema baš nikakve veze imate li
najbolji, najargumentiraniji prijedlog, ukoliko ga predstavlja ili daje netko
iz oporbe, on nema šanse proći, biti saslušan, biti raspravljen. Demokracija
kod nas nije procedura – jer na kraju ionako odlučuje vođa i stranačka
pripadnost, a ne argumentacija, jer je nevažno što netko predlaže, ukoliko nije
jedan od „naših“. Mediji su još uvijek najvažnija platforma, bili novi ili
stari, samo kroz njih se javna komunikacija može voditi, ali oni su slabi, mali
i prečesto određeni financijerima.
Da li političke stranke komuniciraju sa širom zajednicom
ili se samo obraćaju svojoj publici i svom biračkom tijelu?
Slušaju li
uopće birači bilo koga? Koliko je onih koji odbijaju slušati sve osim svojih, a
i njih možda ne slušaju, jer im sve ide na živce, znaju što žele? Koliko
algoritmi preusmjeravaju na pametne telefone vijesti koje netko želi slušati,
pa više nemate referentna znanja, slične asocijacije? Stranke najviše govore
svojim članovima ili motiviranim simpatizerima, a sve je zbog onoga što smo
ranije komentirali, bez rasprave. Nema javne rasprave, argumenti nisu važni.
Nikada nismo imali osobito jasan zajednički nazivnik, teško smo
prepoznavali opće interese, pa onda nema
niti sudjelovanja šire zajednice u bilo čemu. Znate, ako na prijedlog akademske
zajednice u e-savjetovanju o Pravilniku mjerila i korištenju vlastitih prihoda,
Ministarstvo znanosti odbije sve, baš sve, prijedloge iz javne rasprave, bez
obrazloženja, onda nemate ni odgajanje kulture rasprave. Nije ni važno, očito
nije važno ni znanstvenoj zajednici. Ako je vladajući pokret spreman podržati
neki zakonski prijedlog, ali samo ukoliko ga oni predlože – što su i učinili sa
zakonom o nekoliko mjeseci nadoknade roditeljima-odgajateljima teško bolesne
djece po njihovoj smrti, onda se vraćamo na osnovnu postavku: samo ja, pa moja
stranka se sluša i vrijedi. Sve drugo je nevažno. I tako već desetljećima.
Ljudima mnogo toga ne smeta, što je demokracija, a ja demokraciju podupirem i
zbog takvih izbora ne žalim. Ako stradali iz Petrinje, iz razorenog grada,
četiri godine nakon potresa i dalje smatraju da je vladajuća opcija za njih
najbolja, svesrdno ih podržavam u njihovim izborima i želim im da jednako
sretno žive i dalje.
Uključuju li političke stranke širu društvenu zajednicu u
proces i postupak kreiranja javnih politika?
Ne, nema
svrhe. Nemamo mehanizme za suvislu raspravu, nemamo protočnost najboljih ideja
i kadrova, nemamo tradiciju dogovora, ne gradimo takve prakse kroz parlament, u
javnim savjetovanjima, u politici. Nevažno je. Važni ste ako ste član.
Šta pokazuje analiza političkih programa o konkretnim
definicijama rješenja problema? Da li uopšte postoje konkretne definicije
rješenja?
Programi
nisu važni, nikada nisu ni bili. Bitno je je li netko dovoljno jak, da neke
ideje i politike provede. Prokletstvo ovih prostora je ogromna teškoća u
provođenju bilo kakvih reformi. Njih nikada skoro nije bilo, njih gotovo nikada
nitko nije bio u stanju progurati, još od druge polovice mandata Josipa Broza
Tita. Ako u reforme i uđemo, sve su to veliki kompromisi, a onda i polovična
rješenja, jer se ne možemo naći na zajedničkom nazivniku. Ne odlučujemo mi sami
o mnogim stvarima, končano, mnoštvo toga ovisi o stranim financijerima. Bilo bi
lakše, doduše, da se ne krade koliko se krade, ali kako to biračima ne smeta,
nije važno, nažalost.
Da li postoji politički konsenzus o geopolitičkim
afirmacijama Hrvatske i odnosu prema regionu?
Uglavnom
postoji, ali to ne znači baš puno. Hrvatska ima previše usku politiku, koja se
boji Regije, koja sada prečesto gleda uglavnom samo na Hrvate organizirane kroz
HDZ ili bliske stranke (u Vojvodini i BiH). U odnosima sa Crnom Gorom u prvom
je planu pitanje jednoga broda, iako tu ima toliko toga što se događa, toliko
smo toga mogli barem pokušati učiniti, zbog nas i zbog EU. Na toliko je
područja Hrvatska mogla iskoristiti svoje komparativne prednosti. Prvi
prorektor, a onda drugi rektor Univerziteta u Skopju, od 1953. do 1956., bio je
jedan hrvatski fizičar, Marin Katalinić. Osobno, već desetljećima bih
organizirao stipendiju za najboljeg makedonskog fizičara koja bi došao u
Zagreb, na diplomski ili poslijediplomski studij, sa stipendijom koja bi se zvala
po Kataliniću. Učinio bih slično i s drugima, primjerice, iskoristio bih
činjenicu da su Josip Klima i Melita Lorković pomagali da se otvori prva
muzička akademija u Kairu. Otvorio bih zajedničke projekte i istraživanja,
posebno osjetljivih tema, kao Jasenovca. Ako mislimo da će tema Jasenovca
nestati jer mi povremeno zabranimo Srbima i njihovim ministrima da logor
posjete, neće. Ako mislimo da će u novoj, desnijoj vladi, bude li takva
formirana, nestati srpsko pitanje? Naravno da neće, samo će se teme proširiti
od Drugog svjetskog rata, na Vukovar i devedesete. A kako je to razdoblje
obrađeno pristranije no Drugi svjetski rat, nećemo dugo izaći iz prošlosti.
Životni vijek sada je duži, mnogi aktivni devedesetih, dugo će biti s nama, pa
će i te teme biti življe no one Drugog svjetskog rata. No, politička je scena
stabilna, birači vole stanje kakvo jest. Promjena će doći izvana, kada se
cijeli svijet bude preslagao ili jednoga dana, za nekoliko desetljeća – možda –
iznutra.
Da li nominalna ljevica i nominalna desnica imaju iste
ili različite vizije i perspektive geopolitičkih afirmacija?
Nekada za
vođenje vanjske politike i prepoznavanje nacionalnih interesa ne morate biti
određeni ideologijom. Slične poglede imate zbog geografije, zbog povijesti.
Npr. Orban, Putin i Meloni puno su bliži desnici u Hrvatskoj ideološki, ali u
pogledu čuvanja nacionalnih interesa, mogu biti pogubni, posve suprotnih
pogleda. Tako je i s pogledom iz Zagreba na Bosnu, primjerice, gdje su glavne
dionice vrlo slične i na desnici i na ljevici. Hrvatska mora shvatiti da kao
dio EU, mora prostor Jugoistočne Europe promatrati kao cjelinu, da u EU neće
ući samo Hrvati, da u tom paketu postoje i Srbi i drugi i tako se prema svemu
mora ponašati. Drugo je ako vanjsku politiku jedino doživljavate kao regiju
(iako u isto vrijeme imate problem s Regijom) i rezervne glasače HDZ-a. To je
samo unutarnja politika na drugi način. Maloj zemlji treba velika politika,
malo idealizma i još više mogućnosti da prepozna gdje ima utjecaj, gdje može
popraviti svoj vanjskopolitički položaj i pomoći i sebi i EU i zemljama na koje
ima utjecaj.