Miroslav Margetić je po mnogo čemu osebujan čovjek. On se u životu bavio i bavi mnogim stvarima. Rodio se u Banjaluci, a jedno vrijeme živio je u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Bugarskoj i Mađarskoj. Letač je specijalista na helikopteru, sportski pilot na jedrilici, biciklom je obišao mnoge evropske države i gradove, a 2018. godine je čak i hodočastio jedanaest dana do Vatikana, gdje su on i njegove kolege nakon te mukotrpne vožnje, dugačke 1160 kilometara, bili gosti Pape Franje. Danas je aktivan kao biciklistički sudija, dobitnik je Plakete Grada Banjaluke 2022. godine, a bavi se i ugostiteljstvom. Novinar magazina Buka u razgovoru sa Miroslavom Margetićem saznao je više o životu i radu ovog interesantnog sagovornika.
Miroslav je odrastao u banjalučkom dijelu grada poznatom kao Bojića han i rado se sjeća svog djetinjstva.
“Odrastao sam u staroj Banjaluci, u vremenu koje je bilo mnogo mirnije i toplije nego danas. Ljudi su tada više živjeli zajedno, komšije su se međusobno poznavale, vrata kuća su često bila otvorena, a djeca su odrastala na ulici, igrajući se i družeći bez mnogo straha i podjela. Bojića han je imao poseban duh i upravo tu sam naučio prve životne vrijednosti koje i danas nosim u sebi. Ponosan sam na svoje korijene, porodicu i pretke. Često ističem da sam snažno vezan za svoj grad i da mi mnogo znači što su ovdje živjeli moj otac i djed. Čovjek ne smije zaboraviti odakle dolazi, jer ga upravo korijeni oblikuju i daju mu identitet. To djetinjstvo me naučilo da poštujem rad, vjeru i običnog čovjeka. Odrastao sam među ljudima koji nisu imali mnogo materijalnog bogatstva, ali su imali dostojanstvo, poštenje i međusobno poštovanje. Danas toga, nažalost, često nedostaje. Mislim da čovjek upravo u ranom djetinjstvu dobije najvažnije životne lekcije. Mene je taj kraj naučio skromnosti, solidarnosti i osjećaju pripadnosti. Zato i danas, bez obzira gdje bio i šta radio, uvijek osjećam posebnu emociju kada govorim o Banjaluci i svom kraju”, rekao je Margetić, prisjećajući se bezbrižnijeg života i djetinjstva.
Pilotiranje je bilo jedan od Margetićevih najvećih dječačkih snova, a kasnije je san ostvario leteći helikopterima i jedrilicama.
“Još kao dječak u Banjaluci, gledao sam avione sa posebnim divljenjem i fascinacijom. Taj osjećaj slobode, odgovornosti i hrabrosti koji pilot nosi sa sobom bio mi je nevjerovatno privlačan. Sjećam se da sam često zamišljao kako izgleda svijet iznad oblaka i pitao se kakav je osjećaj upravljati letjelicom i imati toliku odgovornost u svojim rukama. Kasnije, kada sam počeo ozbiljnije ulaziti u svijet avijacije i jedriličarstva, shvatio sam da čovjek nikada ne zaboravi svoje dječačke snove. Neki ljudi ih potisnu zbog svakodnevnih obaveza, ali oni uvijek negdje ostanu u čovjeku. Pilotiranje za mene nikada nije bilo samo hobi nego način života, posebna vrsta discipline i unutrašnjeg mira. U jednom intervjuu sam rekao da je letenje moja velika strast koju praktikujem i danas u slobodno vrijeme. U vazduhu čovjek zaboravi svakodnevni stres i shvati koliko su mir, koncentracija i samokontrola važni. Gore nema mjesta za nervozu, ni improvizaciju. Možda me upravo zato avijacija toliko privukla, jer traži i srce i razum istovremeno”, kazao je naš sagovornik i dodao da pilotiranje kao profesija čovjeku donosi mnogo više od same mogućnosti da leti.
“Ljudi često vide samo lijepu stranu tog poziva, putovanja, uniforme i osjećaj prestiža, ali iza svega toga stoje velika odgovornost, disciplina i ozbiljan rad na sebi. Pilotiranje vas nauči smirenosti i donošenju odluka pod pritiskom. Kada ste u vazduhu, posebno u zahtjevnim situacijama, morate ostati potpuno pribrani i racionalni. Naučite kontrolisati emocije i donositi odluke bez panike. To kasnije čovjeku mnogo znači i u privatnom životu, jer postane stabilniji, organizovaniji i sigurniji u sebe. S druge strane, letenje daje osjećaj slobode koji je teško opisati riječima”, istakao je Miroslav.
Danas se Miroslav bavi jedriličarstvom i tvrdi da je jedriličarstvo posebna priča, jer tu nema buke motora. Ono na šta se čovjek oslanja dok upravlja jedrilicom jesu priroda, vazdušne struje, vjetar i vlastita koncentracija.
“Upravo zbog toga jedriličarstvo čovjeka smiruje i uči strpljenju. To je možda najčistiji oblik letenja, jer ste potpuno povezani sa prirodom. Kada letite jedrilicom, morate razumjeti prirodu i poštovati je. Ne možete ništa na silu. Potrebno je iskustvo, osjećaj i velika koncentracija. U takvim trenucima čovjek postane svjestan koliko je mali pred prirodom, ali istovremeno osjeti ogromnu slobodu. I danas letim kada god imam vremena i trudim se ostati povezan sa tim svijetom. Svaki let je drugačiji i svaki put čovjek nauči nešto novo. U vazduhu zaista nestanu svakodnevne brige i buka modernog života. Možda upravo zato toliko volim jedriličarstvo, jer čovjeka vraća jednostavnosti, tišini i unutrašnjem miru. Gore nema pretvaranja. Postojite samo vi, nebo i potpuna koncentracija”, objašnjava Miroslav.
I biciklizam je obilježio veliki dio Margetićevog života i, kako tvrdi, on ga je oblikovao kao čovjeka više nego bilo koji drugi sport.
“Još kao mlad zavolio sam osjećaj dugih vožnji, treninga i takmičenja. Taj osjećaj slobode na biciklu teško se može opisati nekome ko to nije doživio. Biciklizam nije samo sport, nego način razmišljanja i života. Nauči vas radu, disciplini i istrajnosti. Na biciklu nema prečica, ili trenirate ozbiljno ili nema rezultata. Upravo zato taj sport čovjeka nauči skromnosti i poštovanju prema radu. Tokom godina, proveo sam hiljade kilometara na cesti, kroz kišu, vjetar, sunce i umor. Takva iskustva čovjeka psihološki ojačaju. Kada naučite pobijediti vlastiti umor i sumnju, kasnije mnogo lakše prolazite kroz životne izazove. Za mene biciklizam nikada nije bio samo fizička aktivnost, nego i filozofija života. Naučio me da ništa vrijedno ne dolazi preko noći i da čovjek uvijek može više nego što misli, ako ostane disciplinovan i mentalno jak”, pojasnio je Margetić, dodajući da se biciklizomom ozbiljno bavi godinama, te da su iza njega hiljade kilometara, brojna takmičenja, putovanja i iskustva koja čovjek pamti cijeli život.
“To nije bio samo sport nego način života kojem sam bio potpuno posvećen. Bio sam i biciklistički sudija, radio kao vodič na biciklističkim turama i imao priliku živjeti u više evropskih zemalja. Sve to mi je donijelo ogromno iskustvo i omogućilo da upoznam različite ljude, kulture i načine života. Biciklizam mi je otvorio mnoga vrata i naučio me da se čovjek uvijek mora prilagođavati, učiti i napredovati. Posebno mi znači što sam dobio “Plaketu Grada Banjaluka” za doprinos sportu i fizičkoj kulturi. To priznanje mi je veoma drago, jer dolazi iz mog grada i od ljudi među kojima sam odrastao. Čovjeku uvijek posebno znači kada njegov rad prepoznaju ljudi iz sredine iz koje potiče. Kada danas pogledam unazad, najvrijednije nisu samo medalje ili priznanja, nego ljudi koje sam upoznao i iskustva koja sam stekao. Sport vas nauči pobjedama, ali još više vas nauči kako da dostojanstveno podnesete poraze i nastavite dalje”, naglasio je Miroslav.
Margetić je dnevno znao preći i više od 300 kilometara i ističe da se to ne može postići preko noći, i da su za taj poduhvat potrebne godine ozbiljnog treninga, discipline i odricanja.
“Ljudi često vide samo rezultat ili broj pređenih kilometara, ali ne vide koliko rada stoji iza toga. Tijelo mora postepeno biti naviknuto na dugotrajan napor, ali iskreno mislim da je psihološka priprema još važnija od fizičke. Kada vozite deset ili dvanaest sati dnevno, dođe trenutak kada više ne voze noge nego glava. Organizam je umoran, bole vas mišići, vremenski uslovi često nisu idealni, ali tada karakter odlučuje hoćete li nastaviti ili odustati. Upravo zato biciklizam čovjeka nauči mentalnoj snazi i istrajnosti. Potrebni su disciplina, kvalitetan san, pravilna ishrana i kontinuitet treninga. Nema velikih rezultata bez svakodnevnog rada i rutine”, pojasnio je Margetić.
Na pitanje zašto je danas mnogima neugodno, pa čak ih je i sramota, biciklom ići na posao, Miroslav je odgovorio da je mišljenja da smo kao društvo postali previše opterećeni statusnim simbolima i pogrešnim vrijednostima.
“Ja pamtim Banjaluku osamdesetih godina, kada je na hiljade ljudi sasvim normalno išlo biciklom na posao. To nije bilo pitanje prestiža, nego praktičnosti i zdravog načina života. Kasnije je došlo vrijeme kada se bicikl počeo posmatrati kao nešto “manje vrijedno”, dok je automobil postao simbol uspjeha i društvenog statusa. Nažalost, kod nas još postoji taj mentalitet da čovjekovu vrijednost određuje ono što vozi, što je potpuno pogrešno. U velikim evropskim gradovima, direktori, profesori, ministri i uspješni poslovni ljudi svakodnevno koriste bicikl i to niko ne smatra čudnim. Naprotiv, tamo se biciklizam povezuje sa zdravim životom, ekologijom i modernim načinom razmišljanja”, ukazao je Miroslav.
Margetić je sa svojim kolegama biciklistima 2018. godine jedanaest dana hodačastio biciklima do Vatikana i tom prilikom su prešli 1160 kilometara.
“Ideja da hodočastimo nastala je sasvim spontano, nakon jednog susreta u Italiji sa čovjekom iz Vatikana, koji je takođe bio veliki zaljubljenik u biciklizam. Kroz razgovor smo došli na ideju da organizujemo pravo biciklističko hodočašće, koje bi spojilo sport, vjeru i jednu dublju ljudsku priču. Nama nije bio cilj samo fizički izazov, niti dokazivanje kroz broj pređenih kilometara. Željeli smo da to putovanje ima i duhovnu dimenziju, da čovjek tokom puta razmišlja o sebi, životu, vjeri i ljudima koje susreće. Krenuli smo iz Marije Bistrice prema Vatikanu i za deset dana prešli oko 1160 kilometara. Put nije bio lak. Spavali smo po samostanima, često na podu, hranili se vrlo skromno i trudili se da cijelo putovanje zaista doživimo kao hodočašće, a ne turističku avanturu. Tokom tog puta upoznali smo mnogo dobrih ljudi koji su nam pomagali i otvarali vrata svojih domova i samostana. Takva iskustva vrate čovjeku vjeru u ljude i pokažu da dobrota još postoji. To putovanje mi je ostalo u posebnom sjećanju, jer je spojilo tri stvari koje su mi važne u životu: sport, vjeru i unutrašnji mir. Mislim da čovjek tek na takvim putevima istinski upozna sebe”, pojasnio je Margetić.
Tom prilikom on je, kako tvrdi, imao iskustvo koje čovjek pamti cijeli život.
“Već sam dolazak u Vatikan je bio poseban osjećaj, ali susret sa papom Franjom ostavio je zaista snažan ljudski utisak na mene. Papa Franjo je čak promijenio protokol kako bi nas lično upoznao nakon dolaska u Vatikan, što nas je iskreno iznenadilo i dirnulo. Od prvog trenutka djelovao je veoma neposredno, toplo i skromno. Nije ostavljao utisak nedodirljive ličnosti, nego čovjeka koji iskreno želi razgovarati sa ljudima. Razgovarali smo potpuno opušteno. Interesovalo ga je naše putovanje, način na koji smo stigli i poruka koju smo željeli poslati ljudima. Poklonio nam je papinske krunice i pozvao nas da budemo njegovi gosti nekoliko dana, što je za nas bila velika čast”, prisjetio se Miroslav na kraju razgovora.