Hrišćani koji vrijeme računaju po Gregorijanskom kalendaru u ponedjeljak obilježavaju najradosnijih praznik Božić. O vrijednostimai porukama razgovaramo sa fratrom Antoniom Baketarićem. Fra Antonio je rođen u Livnu 1994. godine, a odrastao je u Prozor-Rami. Član je Franjevačke provincije Svetog Križa Bosne Srebrene. Za svećenika ga je 2021. godine u katedrali Presvetog Srca Isusova u Sarajevu zaredio kardinal Vinko Puljić nadbiskup vrhbosanski. Nakon završene gimnazije u Srednjoj školi u Prozoru, postulature u samostanu u Visokom, novicijata u samostanu na Gorici u Livnu, upisuje filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, kojeg uspješno završava 2020. godine. Trenutno je student dva fakulteta, geografije i istorije. Godinama se bavi humanitarnim radom, a trenutno je na službi u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu.
BUKA: Šta je najbitnija poruka Božića i koliko je ona specifična u vremenima velikih tenzija, mržnje, ratova, ubijanja?
Mnogo je poruka koje Božić sa sobom nosi. Budući da je središnja tema Božića dolazak Boga među ljude, poroka koja se u tom kontekstu neprestance izriče jest: Ne bojte se! Mi živimo u vremenu velikog straha. Sveprisutne snažne tenzije, mržnje, nesigurnosti, ratovi i ubijanja sa sobom uvijek nose strah. Božić nas poziva na povjerenje, čak na vjerničku i ljudsku opuštenost, koji jedino mogu nadvladati strahove. Ali Božić je i ozbiljna poruka o našoj ljudskoj tvrdoći i bezosjećajnosti te ujedno poziv da se suprotstavimo razornim silama i založimo za dobro.
BUKA: Božić počinje svetom misom, a polnoćka u franjevačkoj crkvi sv. Ante Padovanskoga na Bistriku u Sarajevu odavno je ne samo vjerski nego i društveni događaj. Redovno na božićnoj misi sretnem, dakle odem i ja, i ateiste, i muslimane, i pravoslavce. Kako Vi opisujete taj fenomen?
To je moj prirodni ambijent i za mene je izuzetno važan. Franjevci su svoje poslanje kroz stoljeća izgrađivali inkluzivno, uključivali su sve ljude, ne samo katolike. Ta činjenica posebno je izražena kod nas u Sarajevu i Bosni. Naš samostan i naša crkva na Bistriku sigurno su važni simboli te otvorenosti i kao takvi mjesto su raznih susreta za mnoge ljude. Jedan od tih susreta svakako je misa polnoćka i druženje nakon nje. Činjenica da su tu prisutni naši prijatelji pravoslavci, muslimani, ateisti, agnostici i drugi govori o jednom međusobnom poštovanju i uvažavanju, o jednoj podijeljenoj i darovanoj radosti blagdana.
BUKA: Zašto Vam je ta raznolikost toliko važna?
Kad sam se prije desetak godina prijavio da želim postati fratar Bosne Srebrene, postavljeno mi je pitanje od strane jedne poznanice: „Zašto Visoko i Sarajevo?“, „Zašto ne ideš u Hrvatsku među svoj narod?“, na što sam odgovorio – ja idem tamo gdje je moj narod. Moj su narod i Hrvati, i Bošnjaci, i Srbi, i svi oni koji žive pod ovim komadom neba. Mnogo je ljepša bašta u kojoj egzistira više vrsta cvijeća od bašte u kojoj je samo jedna vrsta. Naravno, raznolikost nije bajkovita i čarobna situacija, to se svjesno kultivira, čuva i razvija.
BUKA: Nemate problem s tim da kao katolik i Hrvat budete u nekom mjestu procentualno manjina?
Apsolutno nemam! Jedan od mojih odgojitelja u Visokom prilikom popisa stanovništva 2013. godine govorio je nama sjemeništarcima i postulantima referirajući se na komentare o katolicima u Visokom koji su procentualno manjina: „Ja neću da sam manjina. Moj je cijeli svijet. Da sam ja na Antarktiku jedini čovjek među tisućama i tisućama pingvina – neću da budem manjina. Moj je cijeli svijet. Bog mi ga je dao“. Shodno tomu ne želim biti manjina ni u jednom kutku ove zemlje u kojoj živim i apsolutno odbijam biti stranac u vlastitoj zemlji!
BUKA: Bosna i Hercegovina je zaista religiozno raznolika. Koliko zapravo religijski pluralizam može ojačati društvo?
Ivo Andrić je referirajući se na etničke i religijske zajednice napisao da „svi žive pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od tih grupa ima središte svoga duhovnoga života daleko, u tuđem svetu“. Bosna i Hercegovina je podijeljena i posvađana zemlja. Nažalost, toj podijeljenosti i posvađanosti često smo kumovali i mi religijski službenici. Češće smo živjeli u religijskom konfliktu, nego u religijskom uvažavanju. Budući da se preko 95 % građana Bosne i Hercegovine izjašnjava vjernicima logički bih zaključio da je religijski pluralizam jedan ogroman potencijal koji može biti temelj jednog zdravijeg i boljeg ambijenta, odnosno jednog zdravijeg društva kojemu bismo svi trebali težiti.
BUKA: Kako gledate na to da smo zemlja sa toliko religioznih ljudi, a toliko mržnje?
Mjera religioznosti ne znači nužno mjeru ljudskosti. Pripadnost određenoj religiji kod nas podrazumijeva pripadnost određenom nacionalnom kolektivu. Ljudi u Bosni Hercegovini su spremni ubiti za religiju, a kada treba živjeti po načelima te iste religije nema ih nigdje. Religija se ne brani, ona se živi! Mržnjom religija negira samu sebe.
BUKA: Kako opisujete fenomen u kojem političari, a često kriminalci kao jedan od glavnih aduta u svom poslu koriste religijske zajednice pa i samog boga, a posebno se trude biti bliski vjerskim autoritetima?
Religijske zajednice su u mnogim situacijama odigrale veoma važne pozitivne uloge i one imaju ogroman pozitivni potencijal. Shodno tomu, između religije i društva trebaju postojati zdravi odnosi utemeljeni na međusobnom poštovanju i uvažavanju bez zadiranja u interne sfere. Međutim, s druge strane isto tako u mnogim su se situacijama religijske zajednice izručile političarima i političkim partijama. Nema većeg poraza od toga kad se religijska zajednica svede na razinu jedne nacije ili još gore na razinu jedne političke partije. Tada se i nacija, i partija i svi drugi nivoi na koje se religija svela postavljaju na mjesto Boga, a to im mjesto ne pripada. Dakle, te interesne sfere trebali bismo se osloboditi.
BUKA: Jeste li zadovoljni načinom i posvećenosti crkve doprinosu promociji zajedništva i solidarnosti u društvu koje je suočeno s etničkim i vjerskim podjelama?
Nisam sasvim kompetentan generalno ocijeniti posvećenost crkve u promoviranju zajedništva i solidarnosti u društvu koje je suočeno s etničkim i vjerskim podjelama. Papa Franjo, kao jedan od najvećih moralnih autoriteta današnjice, daje svima zasigurno veliki pozitivan primjer. Vjerujem, a to se i vidi, da mnogi u Bosni i Hercegovini taj primjer slijede, iako ne dolaze do izražaja u mjeri u kojoj bi možda trebali. Sigurno je da uvijek može bolje i više.
BUKA: Kako se kao čovjek, vjernik, fratar i svećenik nosite s izazovima siromaštva i socijalne nepravde tokom blagdanskog razdoblja? Boli li Vas društvena i socijalna nejednakost?
Odgovor na pitanje možete pretpostaviti. Naravno da me pogađa teško životno stanje mnogih ljudi u našem društvu. I mislim da ta situacija pogađa svakog čovjeka koji nije izgubio etičku dimenziju u svom životu. Druga je stvar što se tu može učiniti. Umjesto redovitog govora o odgovornosti službenih razina – političkih, društvenih i religijskih – ja bih pošao od osobnog djelovanja: svatko od nas može nešto promijeniti. Ja ne mogu promijeniti mnoge stvari na općem planu, koji ponekad izgleda kao nerazmrsivo klupko, ali mogu biti osjetljiv, pomoći i onda mijenjati stvari u konkretnoj, poznatoj i bliskoj situaciji. To dakako ne znači odustajanje od promjene društvenih struktura koje kod nas moraju biti humanije i osjetljivije za one koji su jednostavno loše prošli u životu ili koji se – zbog različitih razloga – ne mogu izvući iz svoje bijede, bila ona materijalna ili duhovna. Blagdan Božića nipošto nije nekakva pobožna anestezija glede tih pitanja. Naprotiv, slaveći Božić trebali bismo biti upravo osjetljiviji za nemoćne, obične, zaboravljene, malene, siromašne ljude, naše sestre i braću u ljudskosti.
BUKA: Vaš glavni posao je rad sa mladima. Kako je danas biti mlada osoba u BiH?
Biti mlada osoba u Bosni i Hercegovini je izazovno. Naše društveno-političke okolnosti uopće nisu naklonjene mladim ljudima. Zbog toga veliki broj mladih u potrazi za boljim životom napušta ovu zemlju. To se ne događa samo zbog ekonomske situacije već i sveukupnog ambijenta. Dosadila su im prepucavanja političkih predstavnika pred kamerama, nerad, neodgovornost, besperspektivnost, nacionalizam, priče o ratu, prijetnje ratom, itd. Oni su željni života, slobode i mira. S druge strane postoje i oni koji ostaju. Takve ohrabrujem da žive, rade i bore se za bolje i pravednije društvo.
BUKA: Često se ljudi oko mene pitaju, toliko je zla, kriminala, ratova, ubijanja, u konačnici nepravde, pa gdje je tu Bog? Zaista, kako se Vi postavljate prema ovome i kako Vi vjernicima odgovarate na ovo i slična pitanja?
Teška su ovo pitanja i odgovori na njih nisu ništa jednostavniji. Na neka pitanja odgovora jednostavno nema. Čini mi se da se on može jedino naslutiti, i onda vidjeti, iz osobnog i zajedničkog svjedočanstva vlastite vjere. To svjedočanstvo se potvrđuje u solidarnosti s patnicima, u blizini nevoljnima, u brizi za bolesne, u zalaganju za slobodu na raznim razinama. Zato je možda bolje pitanje – iako ga ne formuliram kao izmicanje iz Vašeg pitanja – gdje su bili ljudi u vremenima zla, kriminala, ratova, ubijanja, nepravde?
BUKA: Koje poruke za Božić dijelite s vjernicima u ovo vrijeme, imate li neku ohrabrujuću, veselu poruku, posebno u kontekstu svih aktualnih događaja u Ukrajini i Palestini, koja i nas pogađaju?
Božić nije, kao ni jedan drugi religijski blagdan, čarobno rješenje. On je mogućnost za nas ljude. Kao što je i Bog mogućnost. Možemo se otvoriti potrebama nezaštićenih i nemoćnih, malenih – onog božićnog Djeteta – ili pak možemo biti zvjeri jedni prema drugima. Možemo se odlučiti za nježnost ili za okrutnost. Možemo se odlučiti za darivanje i povjerenje ili pak za sebičnost i strah. Božić je jedna divna poruka – i stoga radosna, ali ne banalno radosna – o tome kakvi mi ljudi možemo biti. I na što nas Bog zapravo poziva.
