Uništenje, a ne napredak. Mnoga geološka istraživanja odnosno rudarenje mogla bi završiti baš tako, upozorava Suzana Rajković, ekološka aktivistkinja iz Mrkonjić Grada.
Ona godinama upozorava na netransparentnost geoloških istraživanja i moguće posljedice otvaranja rudnika na području sliva Plive i Vrbasa. Kao jedna od najistaknutijih protivnica rudarskih projekata u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, ukazuje na rizike po vodne resurse, poljoprivredno zemljište i zdravlje stanovništva, ali i na odnos institucija prema zahtjevima građana. U razgovoru za Buku govori o razlikama između geoloških istraživanja i eksploatacije rude, povjerenju u institucije, pritiscima kojima su izloženi ekološki aktivisti te razlozima zbog kojih se lokalne zajednice protive planiranim rudnicima.
BUKA: Godinama upozoravate da se geološka istraživanja u Jezeru predstavljaju kao bezazlena faza projekta. Gdje građani najčešće bivaju dovedeni u zabludu kada se govori o razlici između istraživanja i otvaranja rudnika?
Godinama upozoravamo kako se geološka istraživanja predstavljaju kao potpuno bezazlen projekat koji ne može napraviti nikakvu štetu. Tu priču najviše propagiraju ministar energetike i rudarstva Petar Đokić i načelnica opštine Jezero Snežana Ružičić. Ubjeđuju nas da su odluke Vlade Republike Srpske i Ministarstva energetike i rudarstva dobre i da smo na dobitku jer ćemo saznati kakvim rudnim bogatstvima raspolažemo.
Međutim, riječ je o projektu koji bi mogao napraviti veliki problem našem kraju. Problem je u tome što su geološka istraživanja uglavnom korak do otvaranja rudnika, naravno ukoliko se pokaže da je eksploatacija ekonomski isplativa.
BUKA: Nekada se čini da resorna ministarstva u oba entiteta olako izdaju rješenja za geološka istraživanja. Je li to zaista tako i jeste li zadovoljni tom „prvom linijom“ odbrane od investitora?
Nismo uopšte zadovoljni odlukama koje donosi Ministarstvo energetike i rudarstva, jer tako lako izdaju rješenja za geološka istraživanja stranim kompanijama, praktično „na tacni“. Ne zanima ih to što su lokalne zajednice protiv geoloških istraživanja i što se građani u potpunosti protive takvim projektima.
Smatram da ne rade u interesu građana, nego u interesu stranih kompanija.
BUKA: Ranije ste govorili kako je resorno ministarstvo ignorisalo zahtjeve i upite aktivista. Radom inspekcije niste zadovoljni, ali ima li u cijeloj ovoj priči materijala za tužilaštvo i možemo li se osloniti na institucije?
Izgubili smo povjerenje u institucije, jer smo se u nekoliko navrata obraćali inspekciji, ali smo dobijali veoma šture odgovore, a na neka pitanja nismo dobili nikakav odgovor. Dešavalo se da čekamo i po tri sedmice da inspektori izađu na teren, i to u alarmantnim situacijama kada je rijeka iznenada postajala siva.
Kada je riječ o Ministarstvu energetike i rudarstva, protiv njih smo morali voditi i sudske sporove. Mislim da postoji materijal za tužilaštvo, ali smo istovremeno svjesni u kakvom sistemu živimo i da mnogi predmeti godinama skupljaju prašinu u ladicama.
BUKA: Bosanski litijum na australskoj berzi – o tome ste govorili čak i u Parlamentu BiH. Kako smo došli do toga da hiljadama kilometara dalje ljudi znaju šta se prodaje, a lokalno stanovništvo ne zna šta bi moglo biti eksploatisano?
Od samog početka plasira nam se jedna priča o tome za kakvim se mineralima traga, dok se na berzama prikazuje sasvim druga slika. Jedno vrijeme se govorilo o „zlatnoj groznici“ i o tome kako ćemo se obogatiti zahvaljujući pronalasku zlata.
Međutim, stvarnost je bila potpuno drugačija. Upravo smo na australijskoj berzi saznali za litijum, a na njemačkim berzama u Frankfurtu i Dizeldorfu za olovo. Toliko se govori o transparentnosti, a nje u ovom procesu nema ni u tragovima.
BUKA: Upozoravate da bi budući rudnici ugrozili gradove u slivu Plive i Vrbasa, od Jajca i Mrkonjić Grada do Banjaluke i Laktaša. Šta je tačno ugroženo?
Ukoliko bi se otvorili takvi rudnici, ugrožen bi bio cijeli naš kraj. Prije svega rijeka Pliva, koju građani Šipova, Jezera i Jajca koriste za piće, a zatim i rijeka Vrbas iz koje se napaja Banjaluka, kao i nizvodne opštine i gradovi.
Pored Plive i Vrbasa, bile bi ugrožene i njihove pritoke, planinski potoci, podzemne vode, zemljište, biljni i životinjski svijet, a samim tim i život čovjeka. Zato se pitam da li su rudnici zaista važniji od svega navedenog.
BUKA: Protivnici rudnika često bivaju optuženi da su protiv razvoja i investicija. Kako odgovarate na tvrdnju da lokalne zajednice propuštaju priliku za nova radna mjesta?
Često sam okarakterisana kao izdajnik, strani plaćenik i osoba koja koči razvoj i investicije. Međutim, o kakvom razvoju i radnim mjestima govorimo? Hoćemo li možda mi raditi u tim rudnicima?
Kako se razvoj može staviti u isti koš sa projektima koji bi mogli trajno ugroziti prostor na kojem živimo? Kako možemo govoriti o razvoju ako na tom području više ne bi bio moguć normalan život? To nije razvoj – to je potpuno uništenje. To bi bila prirodna katastrofa.
BUKA: Koliko su ekološki aktivisti zapravo meta i koliko su izloženi pritiscima i napadima? Da li je riječ o orkestriranom procesu ili djelovanju pojedinaca?
Ekološki aktivisti uvijek postaju meta onima kojima remete planove i lične interese. Konstantno smo izloženi pritiscima i napadima, a u javnom prostoru često nas nazivaju pogrdnim imenima.
Proglašavaju nas izdajnicima, stranim plaćenicima, rušiocima Republike Srpske i izrodima, uz brojne druge uvrede. Takve kampanje imaju za cilj da diskredituju ljude koji postavljaju pitanja i traže odgovornost.
BUKA: Često se govori o procjeni uticaja rudnika na okoliš. Može li rudarenje zapravo biti neštetno za životnu sredinu?
Svaki rudnik donosi određene posljedice po životnu sredinu, a njihov obim zavisi od vrste rude koja se eksploatiše. Rudnici o kojima govorimo spadaju među projekte koji mogu imati veoma ozbiljne posljedice po okoliš.
Živimo u zabludi ako vjerujemo da rudarenje ne nanosi štetu prirodi. Posebno je to slučaj sa vrstom rudnika koja se planira na ovom području.