Gospodine Božiću, pad kreditnog rejtinga SAD –a zbog povećanja limita duga trenutno otresa berze širom svijeta, kako komentarišete ovu novonastalu finansijsku krizu?
Smanjenje kreditnog rejtinga SAD je očekivano. Konstantno gomilanje ogromnog duga SAD, koji je prešao 14 triliona USD, u sprezi sa krahom bankarskog sistema iz 2008. godine, te recesijom koja je potom uslijedila, jasno je da američka administracija, uprkos obimnom paketu pomoći ekonomiji koji je uslijedio 2009. godine, nema rješenje za novonastalu situaciju. Međutim, ovo su samo posljedice onoga što su ekonomski analitičari u prošlih godina nagovještavali – problem je u sve većoj razlici između finansijskog i realnog sektora, jer ono što se dešavalo u ekonomiji SAD od napuštanja zlatnog standarda 1970. godine, jeste konstantno povećavanje monetarne baze (kako novca u opticaju, tako i novčanih agregata M1 i M2). To povećanje je rezultat kako dodatnog štampanja novca tako i kreiranja depozita, odnosno vještačkih oblika novca (tzv. kvazi novca) na računima. Novčana baza USD (M1) je rasla u periodu od 1970. do 2010. godine 25 puta, a američki GDP (inflaciono-indeksiran) je u istom periodu rastao samo 2,5 puta! Pošto američka ekonomija nominalno čini oko 25% svjetske ekonomije, a imajući u vidu ogromnu ekspanziju, kako smo vidjeli, kreiranja američkog dolara bez realne podloge, bilo je neminovno da se pojave problemi. Ti problemi su sve veće gomilanje američkog duga, koji je do sada bio pojam za bezrizično ulaganje. Zbog globalnog značaja američke privrede i američke valute, njihov problem tako postaje svjetski problem.
A da li bi se taj svjetski problem mogao projektovati na BiH?
Tokom 2008. godine (prvi udar svjetske krize) smo već mogli vidjeti i procijeniti da li se i u kom procentu svjetska ekonomska kriza preliva i na našu ekonomiju. Međutim, kada živite zadnjih 20 godina u lokalnoj krizi kao što je to slučaj sa BiH, kada imate slabu i nerazvijenu ekonomiju, kada skoro duplo više uvozite nego izvozite, kada godinama imate stopu nezaposlenosti od 40%, kada je krah PIO sistema pitanje dana, kada se zadužujete na sve strane da bi ’pokrpali’ rupe u budžetu, kada nemate predstavnike vlasti ni 9 mjeseci nakon izbora, onda se može tvrditi da je lokalna kriza za BiH daleko razornija nego svjetska ekonomska kriza.
Drugi veliki ekonomski „potres“ se trenutno dešava zbog jačanja švajcarskog franka i povećanja rate kredita koje su vezane za ovu valutu. Napori da se građanima olakša ovo finansijsko opterećenje su vidljivi u regioni ( hrvatskoj prije svega ) te se nude različita rješenja, Vlada RS se odlučila da zasad samo prati tečaj franka. Neizbježno se postavlja pitanje, šta treba raditi po ovom pitanju?
Pitanje je šta se može uraditi. Sreća u nesreći je da plasirani krediti indeksirani u CHF nisu relativno značajni, odnosno, u Republici Srpskoj, na takve kredite se odnosi 7% ukupnih kreditnih plasmana, a u Federaciji BiH, duplo manje, 3,5%. Dužnici, odnosno klijenti banaka mogu da se odluče da sudskim putem pobijaju odredbe ugovora o kreditu, u smislu da traže preinačenje bitnih elemenata ugovora, pogotovo po pitanju promijenjenih uslova za vraćanje kredita. Država, odnosno entiteti, mogu, putem regulatornih tijela, da propišu razne mjere – od vraćanja iznosa rata, fiksiranja kamatnih stopa, odgađanja plaćanja razlike duga koja je nastala kao posljedica tržišnih kretanja CHF valute.
Kako bi takve intervencije mogle uticati na bankarski sistem kod nas?
Takvi potezi, bi, mogli destabilizovali sistem, i eventualno prouzrokovati povlačenje pojedinih kreditnih investitora. Međutim, i ako entiteti ništa ne učine, bankarski sektor može da bude destabilizovan, jer će mnogi dužnici početi kasniti sa otplatama kredita, a značajan dio može postati i potpuno nenaplativ, što bi nanijelo gubitke bankama, povećanje rezervacija i smanjenje buduće kreditne aktivnosti. Prije svakog poteza, entitetski organi bi trebali da sagledaju situaciju, da zajedno sa bankama izvrše analizu svakog ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, te da pregledaju i izvore sredstava, odnosno uslove pod kojima su banke povlačile sredstva koja su plasirala kroz CHF indeksirane kredite.
Vratimo se na Republiku Srpsku, evo prošlo je nešto više od pola godine od usvajanja Ekonomske politike Vlade RS za 2011.godinu, kakvi su efekti ove politike, vidite li neki napredak?
Kako nekoliko godina unazad pratim i pokušavam da dam argumentovane primjedbe na ovaj, tako važan dokument, imam utisak da se od euforične i prenaduvane slike o tobožnjem napretku privrede Srpske u ranijim verzijama ovog dokumenta došlo do potpuno nerealne i restriktivne ekonomske politike u verziji za 2011. godinu. Povećanje stope poreza na dohodak, uvećanje osnovice za oporezivanje te povećanje stope doprinosa nikako nisu mjere kojima se stimuliše privreda, već jednostavno povećanje nameta kako bi se budžetski sistem kratkoročno pokušao spasiti. Napretka ne samo da nema, već je riječ o potpuno promašenoj politici što će skupo stajati kako građane RS, tako i Vladu.
Na jednu stranu sve su dramatičniji podaci o nezaposlenosti i zaduživanju RS, o zatvaranju malih preduzeća, dok na drugoj strani, od premijera Džombića, čujemo kako je zasad očuvana finansijska stabilnost RS, kako imamo prostora za dodatna zaduženja i slično…Ko je u pravu, imamo li razloga da se brinemo?
Šta drugo premijer da kaže? Poznato je da se kod nas izgovorena riječ brzo zaboravlja a da je etika i moral zaboravljena kategorija. Sljedeće godine su lokalni izbori pa će nas vjerovatno ubjeđivati da je ovdje bolje nego u Švedskoj, valjda. Neka bude sramota g. premijera hiljada gladnih penzionera, hiljada ljudi koji se hrane u javnim kuhinjama, stotina hiljada radnika uništenih preduzeća koji su završili na ulici, omladine koja je potpuno dezorjentisana, upropaštena beznađem, čiji je izvor u ekonomskoj bijedi koju su proizveli političari ove nesretne zemlje u zadnjih 20 godina.
Kad već spominjete penzionere, prije nepunih mjesec dana usvojen je novi nacrt zakona o PIO RS, šta će nam on donijeti? Zanimljivo je da je usprkos protivljenju socijalnih partnera Vlade RS ( i sindikati i penzioneri, te boračka populacija ), on ipak usvojen uz minimum korekcija….
Potpuno je neprirodno da sindikati, penzioneri i boračka populacija budu partneri ovakve izvršne vlasti. Sindikati, zato što je stopa nezaposlenosti ogromna, penzioneri, jer žive od mrvica koje im vlast baca, a boračka populacija zato što predstavljaju grupaciju građana koja sigurno nije trunula po rovovima da bi živjela od 100 KM boračkog dodatka mjesečno i obilazila kontejnere u poratnom periodu. Predstavnici ove tri grupe su svjesno korumpirani, potkupljeni i utišani kako ne bi radili u interesu članova svojih udruženja. Time zaslužuju, u najmanju ruku, javnu osudu svakog radnika, penzionera i borca koji pokušava da časno i pošteno sastavi kraj sa krajem.
Da je PIO sistem apsolutno neodrživ, to je jasno svima. Nemoguće je da 218.000 radnika izdržava članove svojih porodica i plaća poreze i doprinose kojima će se izdržavati 220.000 penzionera. Sistem međugeneracijske solidarnosti je doživio potpun krah, što je rezultat niza nesretnih okolnosti: ratnih dejstava (privreda 4 godine bukvalno zamrznuta a učesnicima rata priznat višestruki staž) te korupcije i javašluka u poslijeratnim godinama, kada su penzije dodjeljivane po mnogo osnova. Kako je broj zaposlenih u svim ovim godinama zapravo stagnirao, a broj penzionera se povećavao, sada smo tu gdje jesmo – korak do nelikvidnosti PIO sistema, smanjivanja i neredovnog isplaćivanja penzija, što samo može značiti – skoriju smrt dobrog dijela ove grupacije.
Najnovijim izmjenama Zakona o PIO se želi postići povećanje prihoda Fonda PIO, te smanjenje broja korisnika ovog Fonda. U tom smislu, primjenom ovakvog Zakona
će biti uvećana baza obveznika obaveznog plaćanja (doprinosa), njime se propisuje radikalna revizija penzionih prava stečenih po osnovu invaliditeta, biće povećan broj godina radnog staža potreban za ostvarivanje prava penzionisanja, a boračke penzije će biti smanjene, te se uvodi novi sistem obračuna penzija.
A šta se takvim Zakonom želi postići?
Suštinski, ono što se želi postići ovim Zakonom, je suprotno od onoga što je rađeno u protekle 4 godine (kada je, na primjer, broj korisnika penzija porastao za maltene 30.000). Biće teže ostvariti pravo na penziju, izdvajanja za doprinose iz kojih se finansira Fond PIO su već uvećana, a invalidi i borci će vrlo brzo na svojoj koži osjetiti odredbe ovog Zakona. Para za kratkoročno kreditiranje Fonda PIO više nema, ovo je dakle, hitno stezanje kaiša, a to je rezultat upravo ekonomske politike izvršne vlasti Republike Srpske u proteklim godinama. Uvođenje višestubnog penzionog sistema (priča iz 2007. godine), više niko i ne pominje, jer je nemoguće uvesti drugi i treći stub (obavezne i dobrovoljne privatne penzione fondove), kada je prvi maltene – bankrotirao.
Sa escrow računa RS ( od privatizacije Telekoma ) skoro pa da nema više novca, jeste li zadovoljni načinom na koji je ovaj novac potrošen?
Vjerovatno nigdje na svijetu nije poznat slučaj da je državni telekom operater prodan po tako dobroj cijeni, a da je dobijeni novac tako neadekvatno potrošen, kao u Republici Srpskoj. Sa 646 miliona EUR, vlada Milorada Dodika je imala zaista fantastičnu mogućnost da Republiku Srpsku privredno ojača, podigne stopu zaposlenosti, poveća izvoz, uradi nacionalno bitne infrastrukturne radove. Javnosti je poznato kakvi su sve projekti najavljivani (aerodromi, mreže autoputeva, nove termo i hidro centrale itd.), a koliko njih je realizovano, tako da je suludo trošiti riječi na argumentaciju. Umjesto toga, dijeljeni su stambeni krediti fizičkim licima (zapitajmo se: da li je stambeni kredit – razvojnog tipa?), prelivana sredstva iz državne kase (escrow računa) na opštinske nivoe, putem kupovine opštinskih obveznica (takođe ’razvojni’ projekti, poput npr. sportskih dvorana). Pored toga, izvršna vlast je dodjeljivala i kredite onima koji su u najmanju ruku u čistom sukobu interesa (npr. voćnjaci i osiguranja rodbinskih srodnika bliskih pojedincima u vlasti). Iz ovih sredstava su isplaćivane i obaveze Rafinerije nafte Brod (preko 174 mil. KM), koja je zatim poklonjena privatnom investitoru.
Nedavno ste objavili iscprnu analizu privatizacije u Republici Srpskoj, možemo li našim čitaocima ukratko objasniti šta je RS dobila privatizacijom, da li možemo biti zadovoljni rezultatima?
Privatizacijom je Republika Srpska poklonila ključne resurse (novčani efekat, vidjeli smo, je jako slab), u stečajevima (dobar dio namjerno izazvan), je imovina onih preduzeća koja su nešto vrijedila, 100% prešla u ruke korumpiranih pojedinaca sa političkim vezama, pri čemu je kapital malih akcionara – potpuno uništen. Stopa nezaposlenosti prije privatizacije, 1998. godine je bila 38%, 2011. godine iznosi 40%. Upravo je privatizacija bila glavni izvor milionskog neosnovanog bogaćenja pojedinaca, koji nikad nisu sankcionisani za ono što su uradili. Revizija privatizacije iz 2006. godine je još jedna farsa i lažno obećanje stranaka na vlasti, koja je doživjela potpuni debakl. Sve aktere političkog života od 1998. godine, do današnjih dana, ako imaju imalo morala, treba da bude sramota za ono što su uradili privredi sopstvene zemlje, kroz privatizaciju. Da živimo u iole pravnoj državi, kakva BiH svakako nije, malo bi nam bilo zatvorskih jedinica za sve one koji su se na tako sraman način nezakonito i nezasito bogatili.
Za kraj, kada sagledamo sve aspekte realnog sektora u RS, kakve su nam šanse, možemo li očekivati ekonomski razvoj?
Lično sam pesimista. Naš najveći kapital su nekad bili ljudi. Sad je sistem potpuno kriminalizovan i korumpiran. Politika dominira nad ekonomijom. Mediji su potkupljeni. Narod živi u strahu i neimaštini. Javno mnjenje ne postoji. Javni interes je podređen privatnom. Predstavnici vlasti, kad kažu mi, misle: ’ja’. Mišljenja sam da ne možemo da se uspješno bavimo ekonomskim reformama dok se ne pozabavimo sa onima koji su nanijeli milionske štete preduzećima, izazvali otpuštanja desetina hiljada radnika, lažnim obećanjima dobili jeftine političke poene, koje su, međutim, skupo naplatili, od novaca poreskih obveznika. Ekonomija BiH nije ekonomija slobodnog tržišta. To je ekonomija podijeljena po nacionalnim šavovima i interesnim zonama kojom gospodare političke partije. Upravo su političari najveće zlo ove države jer nemaju nikakvu viziju kako voditi državu i narod, već im je jedina preokupacija lično bogaćenje preko svakih mjera. Dakle, to je jedan dekadentan sistem koji nam je silom nametnut i koji će, kad tad, da se uruši.
Razgovarao Elvir Padalović