S Borisom Budenom, filozofom i kulturnim teoretičarem sa zagrebačkom diplomom i berlinskim doktoratom, razgovarali smo o trenutnoj svjetskoj situaciji, budućnosti Europe kao višenacionalne zajednice usput pogubljenih vrijednosti, zajedničkim iskustvom periferije koja ne pronalazi način suprostavljanja kompradorskim elitama i mogućnosti revolucije uopće. Ovaj publicist i suradnik više europskih sveučilišta ukazao je na određene izlaze čije obrise vidimo, ali uporno izbjegavamo krenuti tim putem. Zašto nam kao društvu nedostaje snage za promjene, objasnio je u intervjuu studentici filozofije i anglistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Niki Keserović koji se vodio u više navrata u glavnom gradu Njemačke.
Je li se nešto promijenilo u Njemačkoj oko Palestine, po pitanju javnog mnijenja? Izraelska agresija i genocid nad Palestincima traje, internacionalni sudovi ne rade ništa, iako svi znamo protiv koga su propisane tjeralice i čini se da doživljavamo kraj narativa o demokraciji i zajedničkoj budućnosti u kojoj ćemo svi postati funkcionalno globalno selo, puno prava za sve.
Najprije, to je problem Zapada, ili bolje, takozvanog Zapada, jer mi ne znamo što je Zapad u stvari, pogotovo ne znamo tko je to, ali štogod ili tkogod da je, znamo da to nije nešto demokratsko. Očigledno, to je neki normativni identitetski blok, ali to tko je tu gazda, tko odlučuje, to je potpuno neizvjesno. Dugo sam mislio da je to zapravo Amerika, a onda i Europska unija, ali danas to je potpuno otvoreno. Uglavnom govorimo o nekom subjektu koji se u medijima neprestano zaziva kao: „Zapad je odlučio, Zapad neće, Zapad će podržati, Zapad će snabdjeti oružjem, Zapad će braniti“, ali mi ne znamo tko je to zapravo. Ono što znamo je da je do sada Zapad radio uglavnom što je god htio, pogotovo nakon pada takozvanog komunizma, što znači da je bio akter, i to kao jedini, politički najmoćniji akter na svjetskoj globalnoj sceni. To smo i mi osjetili na našim krajevima, više kroz intervenciju Sjedinjenih Američkih Država nego ostatka Zapada. Međutim, ono što je važno je da taj takozvani rule-based order, na koji se Zapad stalno poziva više ne postoji, jer ga je taj isti Zapad već odavno razorio.
Raspada li onda s Gazom ta iluzija liberalne demokracije?
Palestinski problem postoji predugo. On postoji od kraja četrdesetih godina, u različitim fazama, ali ajde da kažemo da je od ‘67. s okupacijom dijelova Jordana, odnosno onoga što je danas Gaza, Sinaj u tom trenutku, Izrael kršio Povelju Ujedinjenih naroda. Ta okupacija je bila ilegalna po svim pravilima, upravo po logici rule-based ordera. Međutim, Zapad nikada nije sankcionirao Izrael, nikada nije istjerao do kraja taj problem, nego ga je prepustio vremenu tako da je on sve više rastao, dok nije postao nerješiv. U tome se ogleda slabost i nemoć Zapada da ostvari ono što deklarativno ističe kao svoju vrijednost, upravo taj isti rule-based order. To je sa sobom povlačilo činjenicu onoga što danas zovemo impunity, dakle nekažnjivosti, imanentne nekažnjivosti zapadnih aktera. Znamo da se međunarodno pravo, svako pravo, bazira na ideji da zakon ili važi za sve ili ne važi ni za koga, a otpočetka je jasno da ne važi za sve jednako. Nezamislivo je da bi za sve one zločina koje su zapadne zemlje počinile pred svjetskom javnošću , netko u SAD-u ili u Velikoj Britaniji, neki visoki dužnosnik ili oficir iz tih zemalja izašao pred sud. U tom smislu je taj takozvani rule-based order već bio truo. Danas, kad su svi toliko uzbuđuju zbog onoga što Putin radi u Ukrajini, možemo reći: „Pa ne radi ništa drugo što Zapad prije toga nije napravio.“ Samo mu fali još genocid pa da bude baš kao što je Zapad. Ukratko, taj poredak nije uopće više funkcionirao i on se sada raspada pred našim očima. Ono sve što smo znali i prije, svi ti dvostruki standardi i čitava hipokrizija, danas su potpuno transparentni. U tom smislu Trump je neka vrsta simptoma u kojem nešto što je bilo latentno, cijelo vrijeme prisutno, postaje napokon očigledno.
U kontekstu njemačkog odnosa prema Izraelu, može li se uopće u Njemačkoj nešto promijeniti po tom pitanju?
Njemačka se ideološki našla u slijepoj ulici iz koje se danas teško može izvući. Najvidljiviji simptom je preokupacija onim što se zove antisemitizam, odnosno njemački deklarativni anti-antisemitizam koji je danas u potpunosti paralizirao njemačku vanjsku i unutarnju politiku. To je problem Auschwitza, odnosno problem onoga što je Habermas u onoj poznatoj Historikerstreit, svađi povjesničara iz osamdesetih, Habermas nazvao singularnošću holokausta, zločinom neusporedivim s bilo čim drugim. Njemu nasuprot, povjesničar Ernst Nolte je u holokaustu vidio pretjeranu reakcija na izvorni zločin, na boljševički Gulag. Nolte tvrdi da je Hitlerova Njemačka u Drugom svjetskom ratu bila prisiljene na ono što on zove Asiatisches Tun, na azijatsko djelovanje da bi spriječili ono originalno azijatsko djelovanje boljševika. U krajnjoj liniji, Njemačka u Drugom svjetskom ratu nastupa u ime Europe, njezine kulture superirorne onoj drugoj, azijskoj. Ne djeluje u ime posebnih njemačkih interesa. To je sekundarno. Nešto slično je 1935. u „Uvodu u metafiziku“, govorio Heidegger, o Njemačkoj koja ima posebnu ulogu da spasi Europu iz kliješta američkog i ruskog barbarstva. U našem prijevodu, ustaše se u Staljingradu ne bore ni za Hrvatsku, ni za veliku Njemačku, nego brane europsku civilizaciju od judeo-boljševičkih Azijata, Riječ je dakle o sukobu civilizacija, odnosno preciznije, o sukobu europske civilizacije i azijatskog barbarstva.
Problem je u tome što su na taj način one teorije fašizma koje su taj fenomen razumijevale unutar dinamike suvremenog kapitalizma potpuno gurnute na stranu, tako da je priča o fašizmu u Njemačkoj, dakle o nacionalsocijalizmu, danas svedena na priču o borbi liberalne demokracije protiv aveti antisemitizma. Uzmemo li neke druge teorije fašizma, kao recimo Alfreda Sohn-Rethela i njegovu „Ekonomiju i klasnu strukturu njemačkog fašizma“, vidjet ćemo da on na samo tri mjesta spominje Judenhass, ili mržnju prema Židovima kao manipulacijski instrument nacionalsocijalista. Za njega je ono bitno što je Hitlera dovelo na vlast, dogovor između njega i njemačkog krupnog kapitala koji se krajem tridesetih našao u bezizlaznoj krizi. Hitler je obećao spas u vidu državne intervencije, investicija u ponovno naoružavanje Njemačke. Takva priča, bez obzira na svoju aktualnost, danas nema šanse zato što se sve vrti oko antisemitizma. Otuda nemogućnost da Njemačka u kontekstu današnje krize kapitalizma iznova, i teorijski i u javnoj diskusiji, problematizira svoju poziciju ne samo u odnosu na svoju nacističku prošlost nego i u odnosu na fašističke prijetnje danas. Njemačka je ostala zarobljena u toj priči koju kao u beskonačnom loopu ponavlja, slijepa za svijet koji se promijenio. Otuda je u svojoj politici prema Izraelu i genocidu u Gazi, sama sebe pred svjetskom javnošću totalno kompromitirala. Nedavno nije izabrana u Vijeće sigurnosti, što samo pokazuje da svijet više Njemačku ne uzima ozbiljno.
Vratimo se izvornom pitanju, je li se nešto promijenilo, reagira li njemačka javnost, njemački sudovi i njemačka država s više senzibilnosti na problem Gaze? Ja bih rekao da ne, jer ne može izaći iz tog moralnog klinča. Ono što sada vidimo su antidemokratske tendencije unutar demokratske države. Nije riječ o tome da država izravno cenzurira, nego posredno uključuje s jedne strane svoj pravni sistem koji sekundarno kažnjava, dok se s druge strane, i tu dolazimo do najvećeg ideološkog problema današnje demokracije, oslanja na spontanu aktivnost svog civilnog društva, koje se u Njemačkoj još uvijek normativno shvaća kao nešto po sebi dobro. Njemačka dakle ne kažnjava direktno ljude koji se protive genocidu. Međutim, ona već dugi niz godina ciljano financira i gradi jedno civilno društvo koje ne dopušta takvu diskusiju. Riječ je o izravnoj vezi između države i civilnog društva, pri čemu civilno društvo preuzima autoritarne cenzorske aktivnosti države. Slično kao i kod nas. Neće te država napasti zbog antifašističkog kulturnog programa, ali će te napasti ratni veterani, a oni žive od potpore države. nešto lsično se događa i na europskoj razini, a što je simptom duboke krize reprezentativne demokracije, odnosno krize suverene nacionalne države u neoliberalnom globalnom kapitalizmu koja rapidno gubi legitimitet što ljudi osjećaju. Možemo govoriti o političkim elitama danas kao o nekoj vrsti partijskih oligarhija koje su se s jedne strane otuđile od svojih elektorata, ali su se istodobno toliko približile jedna drugoj da ih je teško razlikovati.
U tom smislu se možemo složiti s Rastkom Močnikom koji tvrdi da je zapravo riječ o jednopartijskim sistemima. Unutar institucionalnog okvira partijske reprezentativne demokracije i nacionalne države živimo zapravo u jednopartijskim sistemima s oligarhijama koje se samoreproduciraju i s masama koje sve više osjećaju da ne mogu ni na koji način utjecati na svoju sudbinu. I taj njihov osjećaj je realan. To je doista tako, oni nisu gospodari svoje sudbine. Nije li to divna prilika za fašiste i za desnicu koja taj rascjep između normativnih europskih ideala – mogućnosti da ljudi slobodno kreiraju stvarnost u kojoj žive – i realnosti u kojoj su oni nemoćni da to čine.
Danas u Njemačkoj 80% ljudi ne vjeruje svome kancelaru i ne vjeruje da je Njemačka na dobrom putu. U jednoj diskusiji nedavno na televiziji, moderator je pitao jednu pravnicu kako bi ukratko opisala atmosferu u Njemačkoj danas u dvije, tri rečenice, a ona je rekla: „Jel mogu u dvije riječi? “ Rekao je: „Da, možete.“ Ona je rekla: „Alles Scheiße. Sve je sranje. Mi smo u govnima.“
Činjenica je da njemačke političke elite, zajedno s ostalim europskima, u zadnjih 40 godina nisu razradile nikakav koncept trajnog mira u Europi, niti imaju spremnu diplomaciju koja bi takav koncept implementirala, a što je sve bilo moguće u vrijeme Hladnog rata. Tada se razgovaralo, donesena je Helsinška deklaracija 1975. radilo se na miru. Sve to je nakon 1989. potpuno izostalo. Danas je najpopularniji njemački političar Boris Pistorius, koji je ministar obrane iz redova socijaldemokrata. Socijaldemokrati danas imaju ispod 15%, na razini sa Zelenima, tek nešto više od Ljevice, die Linke, Ono što sad doživljavamo je epohalni kraj socijaldemokracije. Sramotni kraj. Njihov jedini preostali projekt, koji zastupa Pistorius je ponovno naoružavanje Njemačke. Elite govore o ratu s Rusijom za nekoliko godina. Ne spominju mogućnost mira. Svjedočimo dvostrukom raspadu, s jedne strane međunarodnog poretka suverenih država uspostavljenog Westfalskim mirom prije 400 godina i s druge strane, reprezentativne demokracije koja više nije u stanju reproducirati svoj legitimitet u očima masa. nije li to savršena prilika za desnicu koja nudi obnovu društvenosti iz konzervativnih ideala.
Zašto ljevica ne može uskočiti u taj prostor? Zašto u trenucima u kojima osjetimo te tenzije, to da se na ideale više ne može čak ni pozivati, ne vidimo taj emancipatorni moment?
Ljevica olako i prebrzo identificirala sebe s konceptom liberalne, partijske demokracijom i pristala na kapitalizam kao ultimativni horizont svake emancipacijske politike. Bolju budućnost unutar kapitalizma trebale su nam osigurati slobodne individue, uz rule of law i s welfare stateom u pozadini, sve skupa izraženo u smislu identiteta, konkretno, u smislu takozvanih europskih odnosno zapadnih vrijednosti. Danas su sve te vrijednosti izdane, propale u dvostrukim standardima. Ukratko, ljevica je olako žrtvovala svoje revolucionarne ideale koji su također bili ideali demokracije, ali s onu stranu koncepta reprezentativne demokracije. Obuhvaćali su sferu rada.
Da dam jedan primjer s naših prostora. Socijalistička emancipacija žena u bivšoj Jugoslaviji uključivala je sferu rada. Ustav je garantirao ženama iste plaće za isti rad. Taj problem, recimo u Njemačkoj, nije riješen do danas. Žene su još uvijek slabije plaćene od muškaraca. Zapravo ni kod nas nikada nije došlo do emancipacijski produktivnog kontinuiteta između socijalističkog, revolucionarnog feminizma Antifašističkog fronta žena i kasnijeg, liberalnog iz sedamdesetih koji se razvio kako u kritici prema socijalističkom sistemu koji je potisnuo pitanje ženske emancipacije, tako i pod utjecajem zapadnog, liberalnog utemeljenog u politici identiteta. Te dvije tradicije ostale su razdvojene do danas, kad se ovaj drugi, liberalni također našao u krizi. Uzmimo njemačke Zelene koji polažu pravo na zastupanje feminističkih vrijednosti u sferi realpolitike. Annalena Baerbock, bivša ministrica vanjskih poslova Njemačke iz redova Zelenih, proglasila je svoju vanjsku politiku eksplicitno feminističkom. I nije vidjela u tome nikakvo proturječje s ratnim huškanjem i militarizacijom koji su također obilježili njenu vanjsku politiku. Nezaboravna je scena u kojoj se ona u Damasku susreće s islamistom al-Sharom u trenutku dok njegove paramilitarisatičke grupe vrše pokolj nad Alevitima. To nikoga nije interesiralo u Njemačkoj. Jedino pitanje je bilo jel joj taj islamist pržio ruku ili nije. Ili uzmimo Franzisku Brantner koja danas vodi Zelene, poznatoj po svojim vatrenim ratnohuškačkim govorima. Kao državna tajnica u Scholzovoj vladi otvoreno je lobirala za Rio tinto koji se spremao na eksploataciju litija u Srbiji. Tada je izjavila da nije pitanje hoće li se litij u Srbiji iskapati ili ne, nego je jedino pitanje „hoćemo li to raditi mi ili Kinezi“. To je otvorena neokolonijalna politika, u kojoj se ljude koji tamo žive i koji bi se trebali pomirit s devastacijom prirodnog okoliša i žrtvovati ogromne količine pitke vode, ništa ne pita. Tako danas izgleda zapadna liberlno-feministička realpolitika.
Na tragu toga, nemogućnosti ljevice ili odustajanja od revolucionarnog projekta, imamo situacije da Mađarska slavi da Orbán nije dobio na izborima, a zapravo i dalje imaju desničara Magyara. U Americi, ljudi rade „No Kings“ prosvjede, gotov je američki imperij, čak je i Amerikancima dosta, a u isto vrijeme bez ikakvog problema Maduro sjedi u zatvoru u koji ga je odveo Trump. Srbija želi kraj autokracije, ali se, čini se sve više i više, pozivaju na europske vrijednosti, na to da oni isto samo žele da Europa uđe konačno u Srbiju i da postanu dio te „civilizirane zajednice“, a u kojoj za Vučića ima mjesta dokle god radi sve što paše Europi.
Macron je baš nedavno izjavio kako je Vučić uspješni političar.
Eto. Moje pitanje je, to su neki otpori koji nisu nelegitimni. Zahtjevi da nemaš autokratskog premijera ili predsjednika su potpuno na mjestu, ali je pitanje jesu li ti otpori ograničeni u tome što zapravo nemaju stvarno revolucionarne zahtjeve, nego se svode na neki performativni aktivizam, ili, ono što se nadam, da oni na neki način ipak stvaraju neku revolucionarnu energiju koja se zapravo tu može artikulirati.
Ja bih rekao da to nije performativni aktivizam, nego aktivistički performans bez performativnog učinka. Sada se na primjer pokazuje da je čitav taj studentski prosvjed u Srbiji bio jedan veliki, dotad neviđeni performans, ali performativnog karaktera. Nije rezultirao radikalnom kvalitativnom promjenom stanja u Srbiji. Nije stvorio kritičnu masu, odnosno subjekt koji bi bio u stanju promijeniti to stanje. Različiti su razlozi za to. Činjenica da su sad studenti izašli s novim memorandumom, da su dakle ostali u četrdeset godina starom srpskom nacionalističkom okviru, samo je simptom daleko većeg problema koji nije samo srpski. Mi svi smo dosegnuli limite reprezentativne demokracije, odnosno nacionalne države, koji više ne osiguravaju zaštitu od neokolonijalnih odnosa unutar Europe i samog takozvanog Zapada, odnosa između centra i periferije suvremenog kapitalizma. Naše su političke elite, kako na vlasti tako i u opoziciji, zajedno s domaćim oligarhijskim kapitalistima u stvari kompradorske. Svoju navodno demokratsku legitimaciju oni ne osiguravaju samo kod svog takozvanog naroda, demosa, srpskog, hrvatskog i tako dalje, nego uvijek i kod moćnih elita centra. Bez obzira što ljudi na slobodnim demokratskim izborima odlučili, zadnju riječ će imati Amerikanci, čak ne Europska unija. Jugoslavija živi i dalje, premda ne u formi zajedničke države, Tita, Partije. Režim koji ju je zamijenio ima samo jedno ime – Pax Americana, dakle, neformalna, ali tim ništa manje efikasna američka vlast. To se potvrđuje na svakom koraku. To je slučaj s ovim Panteonom, s gradnjom novih plinovoda. Kad smo spomenuli Mađarsku, upravo je kroz Hrvatsku počela gradnja novog plinovoda za Mađarsku od LNG terminala na Krku. Umjesto Orbana, koji je htio jeftini ruski plin, sada će Magyar kupovati skupi američki. Istinski suvereni na ovom prostoru nisu naši narodi, naše nacije, nego neki nama anonimni sekretari po američkim ambasadama, čija je riječ jača i od Europske unije. Utoliko je srpski studentski Memorandum samo još jedna isprazna iluzija u kojoj studenti pokušavaju sebe rebrandati u neku vrstu autentičnog nacionalnog subjekta koji zna bolje od ostalih odlučivati o sudbini svoje nacije, što nema veze s realnošću. Bolje bi im bilo da pogledaju oko sebe, recimo u Albaniju u kojoj su se ljudi ovih dana masovno pobunili ne samo protiv internacionalnog kapitala, oličenog u Trumpovom zetu Kushneru i njegovoj kćeri Ivanki, nego i protiv svojih političkih elita, kako vladajućih tako i opozicijskih, inače dosljedno prozapadnih i proeuropskih. Jer su shvatili da bi im njihov investicijski projekt, gradnja ogromnog turističkog resorta na zaštićenom dijelu obale, uništio ono najvrjednije što imaju – nedirnutu prirodu simboliziranu u pticama, flamingosima koji ondje imaju svoje stanište. I izašli su na ulicu i bore se za svoje flamingose. Kad je Europska unija preko Rio Tinta u Srbiji, uz podršku srpske vlasti, krenula u projekt kopanja litija, ljudi koji žive tamo ustali su protiv projekta i obranili svoju prirodu. Danas isti internacionalni kapital preko opskurnih američkih likova iz Trumpovog kruga, u Hrvatskoj obećava izgraditi podatkovni centar od 50 milijardi eura, koji bi ljekovitu vodu iz Topuskog trošio na hlađenje ogromne mašinerije i želi sada s područja Petrove gore, već ispražnjenog etničkim čišćenjem – to se u žargonu investicijskog kapitala zove stressed property – otjerati i ono malo ljudi koji su tamo ostali. Ipak, postoje ljudi koji pružaju otpor. I to nisu nikakvi scholars s doktoratima s London School of Economics ili s njujorškog The New School For Social Research. To su, naprotiv, sasvim obični ljudi koji konkretno, neposredno osjećaju problem i spontano se bune. E sad, zašto se ti ljudi ne povežu? Pa nije li to zajednička sudbina ovih na Petrovoj gori, onih tamo oko Jadra u Srbiji i Albanaca? Pa nije li to prilika da Albanci i Srbi napokon nešto zajedno naprave, s onu stranu fantazija o suverenim nacionalnim državama u kojima će kao realizirati svoje nacionalne projekte, kad im te njihove nacionalne države izravno rade protiv njihovih egzistencijalnih interesa. Nije li to, uostalom, šansa da se ljudi povežu s onu stranu granice Europske Unije, kad im je sudbina ista? I ne trebaju tu nikakvi lijevi intelektualci s konceptima novog političkog subjekta. Ljudi se već bune. Eno kod Topuskog čovjeka koji se zove Mile Bajić. Na njegovom imanju bi se također trebao graditi Panteon. On ga međutim ne želi prodati. Napravio je ondje mali raj na zemlji za svoju suprugu i za svoju obitelj i za sve nas koji želimo sačuvati naša prirodna bogatstva. I dugo je radio na tome. Deset godina bez struje su živjeli. Izdržali su sve to. Njegova poruka je jednostavna – “to nije na prodaju”. To je poruka za sve nas. Priroda i zdravlje naše djece nisu na prodaju. Solidarnost s Milom Bajićem je je naš egzistencijalni interes.
A mislim da je to onaj problem koji se često događa da internacionalnost i umreženost borbe dolazi iz usta samo tih intelektualaca koji ipak stvarno ostaju u poziciji teorije. I to je onda uvijek taj raskol između teoretske pozicije koja razumije da je to sve zapravo isti problem i praktične koja nekako zahtijeva da se fokusiraš na lokalnu situaciju. Kako spojiti to dvoje? Kako uvjeriti ljude da vide Albaniju kao svoj problem, jednako kao i svoj lokalni problem?
Taj problem proturječja između lokalnog i općeg, danas globalnog je jako star. To je bila drama još u Francuskoj revoluciji, između reprezentativne demokracije i interesa nacionalne države s jedne strane i, s druge, onih ljudi u lokalnim zajednicama koji su također htjeli donosili odluke. Tada su se upravo Jakobinci suprotstavili zahtjevu za da svi predstavnici budu prvenstveno odgovorni svojim lokalnim zajednicama odnosno da mogu u bilo kom trenutku biti opozvani. Za njih je to bio eksces demokracije koji po svaku cijenu treba spriječiti. Dakle, taj sukob je star i neprestano se obnavljao, u Pariškoj Komuni, kao i u Jugoslavenskoj revoluciji, koja je politički funkcionirala preko narodno-oslobodilačkih odbora kao osnovnih ćelije vlasti, a što se nastavilo u ideji i praksi samoupravljanja kako u sferi rada tako i u sferi života u lokalnim zajednicama. To su dragocjena iskustva koja su tim važnija danas kad reprezentativna demokracija unutar nacionalne države više nije u stanju realizirati svoja demokratska obećanja.
Naletjela sam prije godinu dana u antikvarijatu na „Uvod u prošlost“, vaše razgovore s Želimirom Žilnikom. Tu sferu bih možda otvorila, pitanje prošlosti. S jedne strane imamo taj moment eksplozije diskursa o prošlosti koju je kooptirala desnica, ali ono što meni nekako stalno izostaje u tom problemu je da imam osjećaj da osim što ta prošlost, koja svakako nije činjenična, nije zasnovana na stvarnom ispitivanju povijesnih činjenica, nije ni predmet stvarnog interesa, da oni kojima su usta puna prošlosti uopće nisu zainteresirani za nju.
Desnica misliš?
Da, ali je zamaskirano kao da jest, kao da je to pozivanje na neka povijesna prava, tradicije i to, a zapravo je potpuno nešto drugo bitno. Čini mi se da desnicu zapravo na neki način podcjenjujemo kad ju doživljavamo samo kao orijentiranu na prošlost, jer je danas presnažna da to može biti dovoljna poluga.
Dobro pitanje. Moja kritika u knjizi nije bila usmjerena samo protiv desnice i njenog manipuliranja prošlošću, nego i protiv samih koncepata “kultura sjećanja”, odnosno identitetske logike na kojoj ona zasnovana. Dakle, tu nije riječ samo o veoma realnim sukobima odnosa moći i interesa u konkretnom društvu koji se pojavljuju kao sukobi različitih povijesnih nasljeđa, da ne kažemo, različitih kultura. To posebno dolazi do izražaja u diskusijama o takozvanom povijesnom revizionizmu koji zastupa desnica. Otpor tom povijesnom revizionizmu arikulira se na dvije razine. Jedna je pokušaj se razvije druga, autentičnija kultura sjećanja, a druga da se taj revizionizam ospori činjenicama. To je u epistemološkom smislu promašeno, jer kao što je rekao Walter Benjamin, nije riječ o činjenicama, nije riječ o tome što se stvarno dogodilo u prošlosti, nego o našoj slici te prošlosti. To je njegova kritika historizma u njemačkoj historiografiji, temeljne teze Leopolda von Rankea da povijest treba prikazivati onako kako se ona stvarno dogodila,“wie es eigentlich gewesen ist”. Ali to je historiografija s polovice 19. stoljeća. Dakle, nije riječ o činjenicama. Zato imamo razgovor gluhih. Naši kritičari povijesnog revizionizma koji se pozivaju na činjenice neprestano dobacuju revizionistima: „Vi lažete, vi lažete, vi lažete”, a ovi im odgovaraju: „Mi vladamo, mi vladamo, mi vladamo.” Što konkretno znači da raspolažu ideološkom, edukativnom, institucionalnom infrastrukturom koja proizvodi sliku prošlosti kakvu žele. S druge strane, kultura sjećanja je opet samo kultura, jedna među mnogima. Često neprevodiva u realne političke sukobe. Uzmimo povijesni revizionizam u Njemačkoj. Tu nije riječ o tome da netko lažno prikazuje prošlost, nego o produkciji i reprodukciji takozvane kulturne, ili bolje, civilizacijske razlike. Bit povijesnog revizionizma je u povlačenju radikalne granice između civilizacije, dakle Europe, Zapada i barbarstva, recimo onog azijatskog, ili u originalnoj nacističkoj verziji, judeo-boljševičko-azijskoj (ne)kulturi. A ta civilizacijska razlika određuje do danas dinamiku sukoba između naših građanskih liberala i nacionalista koji su iz njihove perspektive , primitivni barbari, nedostojni europske kulture, koji ne razumiju sekularnost, modernu znanost itd. To je glavna ideološka paradigma naše građansko-liberalne svijesti koja apsorbira i svodi na jednu jedinu razinu sve društvene sukobe. Ona je čak i antipolitička. Često ćemo čuti onaj dobro poznati refren: „To nije političko nego civilizacijsko pitanje.“ Tako je bilo za vrijeme rata kada su bombardiranje Sarajeva pokušavali protumačiti na način da je to sukob između raje i papaka. Raja su urbani ljudi, dakle pristojni, civilizirani, a papci su barbari, seljačine, ili u hrvatskoj verziji, Hercegovci u bijelim čarapama. To se do danas bez prestanka reproducira kod naših liberalnih građanskih elita u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni itd. Tako se naše elite kroz tu civilizacijsku razliku reproduciraju kao neka vrsta subjekta koji želi civilizirati. svoje interne divljake Dakle, klasični kolonijalizam, ali unutar vlastitog društva. Ono što je Balzac jedanput rekao komentirajući odnos prema francuskim seljacima: „Ako hoćete divljake, ne morate ići u Ameriku. Imate ih tu. Vi ih proizvodite.“ Ovdje dakle mi, civilizacija, Europa, Zapad, ondje oni, primitivci, seljačine, balkanci, ukratko barbari. Ali nemamo ništa s politikom, bože sačuvaj, mi samo želimo civilizirati naše divljake.
To implicira i temporalnu razliku. Civilizirani ljudi kao ne žive u istom vremenu s divljacima, ne dijele istu temporalnost. Divljaci, naime, uvijek žive u prošlosti, oni tek moraju dostići civilizaciju. U tomu, u toj ideji društva čiji članovi ne dijele istu temporalnosti Bloch je vidio izvor fašizma još na početku 1933.: „Ne žive svi ljudi u istome sada,” pisao je. Ta logika zapravo ne pretpostavlja da civilizacija, dakle Europa, odnosno Zapad, živi neko povijesno vrijeme. Naprotiv. Zapad je bez povijesti. Zašto? Zato što je mjerilo povijesne temporalnosti prema kojoj su svi ostali u zaostatku. Uostalom, tako je i Habermas razumio postkomunističku tranziciju kao proces dostizanja Zapada, nadoknađivanja propuštenog, što je do danas ostalo kao logika dostizanja, recimo, standarda Europske unije, za što naravno treba vrijeme, koje mjeri ta ista EU. A mi smo to prihvatili kao da je nešto najnormalnije. Mi smo šutke prihvatili da nas se tretira kao divljake koje treba civilizirati.
Nešto fascinantno u vezi dolaska u Berlin je da kad kažeš ljudima da ideš u taj grad, svi ti kažu: „Berlin nije Njemačka“. Zanimljivo koliko se isto i kod nas na nekom nivou, pogotovo u kontekstu naše lokalne vlade, reproducira ideja Zagreba unutar tog „crnila“ ostatka Hrvatske. Meni se čini kao da ima nešto tako promašeno u tome da se te oaze ne-primitivizma, te urbane sredine tako doživljavaju, jer Berlin je Njemačka i Zagreb jest Hrvatska i te tenzije nisu nastale zbog toga što su ovo primitivni ljudi sa sela ili s tog istoka koji je pun AfD-a, nego ta tenzija mora biti kompleksnije shvaćena.
Berlin je ipak specifičan. On se u tim predodžbama prije tretira kao neko selo u odnosu, recimo, na München ili na zapadnu Njemačku, da ne kažem neka divlja vukojebina, kao ja ovdje u Kreuzbergu, živi između Istanbula i Bejruta, Berlin je mjesto njemačkih proturječja u kojima su ta proturječja postala očigledna na svim razinama: političkim, klasnim, kulturnim, ideološkim; tu je sve transparentnije. Ako bi Njemačka ili čak možda Europa bila more, onda bi Berlin bio akvarij u kome su sve tajne dubokog mora potpuno vidljive. Zagreb je nešto drugo. Zagreb ima ideju građansko-liberalnog središta, kulturno, civilizacijski superiornog okolini. A tu su i dimenzije. Berlin je velik kao čitava Hrvatska. Specifičnost Berlina je u tome što se ne može, kao Zagreb, prevesti u logiku civilizacijske razlike. To je mjesto najintenzivnijih migracija, ne samo onih s vaneuropskih područja, nego i silni broj ljudi iz bivše Jugoslavije, ali i sa Zapada. Tu je puno i Amerikanaca i umjetnika i poljskih alkoholičara i njemačkih narkomana. Ovdje je sve do kraja izmiješano i puno očitije nego negdje drugdje. Kriza u kojoj se nalazi Njemačka danas, u svojoj kompleksnosti, najjasnije se doživljava u Berlinu. Berlin je simptom transformacije koja nije samo njemačka, nego i europska i globalna.
Jedan moj prijatelj je, u jednoj od rasprava koje mi stalno vodimo, o tome gdje će trenutni sustav puknuti, ima li prostora za tu revoluciju, rekao da je ono što je naš problem – mislim da tu misli prije svega na europski problem – da se mi i dalje doživljavamo kao protagonisti te revolucije koja se zapravo neće dogoditi kod nas. Moje pitanje je gdje vi locirate potencijalnu točku kontradikcije koja bi mogla puknuti?
Postoji sinergija dviju temeljnih kriza. Prva je globalno zatopljenje. Tu je potpuno jasno da su elite zakazale jer nisu u stanju, ni nakon summita u Kopenhagenu ni nakon pariškog dogovora, zaustaviti globalno zatopljenje kao što je bilo dogovoreno i obećano. Ti tipping pointovi su prijeđeni. U tom smislu mi srljamo, ako se ovako nastavi, a ne zaustavlja se, u ekološku katastrofu. Druga kriza je militarizacija i ratno huškanje, odnosno logika eskalacije. Elite nisu u stanju zaustaviti logiku eskalacije. Idu na naoružavanje i pripremu za rat. Čak bi sad htjeli da se Njemačka nuklearno naoruža. Ali što ako eskalacija prijeđe tu granicu? S jedne strane se govori: „Evo, još malo pa ćemo pobijediti Rusiju,“ ali onda drugi kažu: „ali kako ćete ju pobijediti? Rusija je najjača nuklearna sila na svijetu. Kako ćete pobijediti najjaču nuklearnu silu?“ Nikada čovječanstvo nije bilo u takvoj opasnosti. Uvijek ponavljam, govoriti da bi mogao izbiti treći svjetski rat je prilično optimistično. Prvi, drugi, treći, četvrti, peti. Kad prođe treći, bit će opet mir, pa četvrti i tako dalje. A što ako je ovo zadnji, terminalni rat koji čovječanstvo ne može preživjeti? Kod nuklearnog rata je otprilike slično kao i s trudnoćom. Ne možeš samo malo zatrudnjeti. Onog trenutka kada se krene u upotrebu taktičkih nuklearnih projektila, posljedica će biti takozvana nuklearna zima. Ljudi će poumirati u sljedećih par godina od gladi i od zime. Većina čovječanstva. U ovom trenutku ne postoje političke snage koje su u stanju kontrolirati te dvije ogromne krize. To je jedno, a drugo je da je svima postalo jasno da je nužna radikalna promjena da bi se zaustavilo globalno zatopljenje i spriječio nuklearni rat. Osjećaj da je pitanje radikalne brze promjene pitanje opstanka čovječanstva, to je ono što je novo. Kad smo govorili o revolucijama, onda smo mislili o nekom temeljnom poboljšanju. Ovo je pitanje opstanka zato što ove krize impliciraju konačnost. Ovo su terminalne krize, koje čovječanstvo neće preživjeti. To je ono što je novo u današnjoj povijesnoj situaciji. U tom smislu se vraća pitanje revolucije, pitanje radikalne promjene. Ona se ne mora događati u centrima, kao što se nikada nije događala. Sistem nije pucao na mjestima na kojima se očekivalo. Ne ondje, kako je bilo u klasičnoj marksističkoj teoriji, gdje je najrazvijenija radnička klasa, nego na periferiji. Dakle, 1917. u ratnoj ili postratnoj Rusiji. Jugoslavensku su revoluciju iznijeli polupismeni balkanski seljaci. Nije Koča Popović, koji je predvodio proleterske brigade i divizije prepune nepismenih seljaka, govorio: „Sad ćemo vas civilizirati, vas primitivne, nepismene divljake.“ Govorio im je nekim jezikom koji su onji razumjeli, a koji smo mi danas zaboravili. Pitanje je je li uopće taj bivši jezik emancipacije prevodiv u jezik koji mi danas govorimo. Mi smo, recimo, na našim prostorima, što se tiče jugoslavenskog samoupravljanja, imali neobičnu situaciju koja je nerazumljiva u današnjim okolnostima. Radni kolektivi upravljali su vlasništvom koje nije bilo ni privatno, ni državno. To je specifično iskustvo. Zašto se to iskustvo nigdje ne valorizira? Zašto u našoj kulturi sjećanja ne postoji kritička reartikulacija takvog iskustva? Tek sad su mlađi autori krenuli s ozbiljnim, kritičkim analizama tog nasljeđa. To je posebno važno kada danas Mamdani i takozvana demokratska ljevica obećava demokratski socijalizam u Sjedinjenim Američkim Državama. Jesu li svjesni pitanja koja mi možemo postaviti na temelju našeg specifičnog povijesnog iskustva: , „Dobro, a koji će biti vlasnički odnos u vašem demokratskom socijalizmu? Privatni, državni, ili neki drugi?“ Ali u danas vladajućoj postkomunističkoj ideologiji to pitanje je nemoguće jer je komunizam izjednačen s državnim vlasništvom. Naravno, ne postoji komunizam. Komunizam je terminus technicus Hladnog rata. Riječ je o socijalizmu. Riječ je o različitim varijantama socijalizma, varijantama koje su, kako znamo, bile često u stvorenom sukobu. Državni socijalizam se iz jugoslavenske službene partijske ideologije smatrao državnom formom monopolnog kapitalizma zbog činjenice da je u Sovjetskom Savezu država eksproprirala sredstva za proizvodnju i višak vrijednosti. A cijela ideja je bila u tome da ljudi koji rade budu ne samo vlasnici sredstava za proizvodnju, nego i da imaju kontrolu nad viškom vrijednosti, nad proizvodom svoga rada. Dakle, postoje različita iskustva i to je poanta kad kažem da nije riječ o tome da proizvodimo ove ili one identitete s ovom ili onom kulturom sjećanja, nego da vidimo koje su alternative. Nije riječ o tome da će netko u svojem PhD-om izaći s alternativom i pokazati gdje se takva alternativa i s kojim subjektom može realizirati, nego je riječ o tome da se te alternative artikuliraju u borbi. One nastaju u onom trenutku kada ljudi u Albaniji brane flamingose protiv američkog kapitala. Kada Mile Bajić ne da svoj mali izgrađeni raj u prirodi s troje djece i ženom i kaže da postoje granice kapitalističke komodifikacije svega postojećega. On je ta granica. Njegov je performans performativan. On postavlja temeljna pitanja, što je vlasništvo, što je dobro, što je sreća, što je kvaliteta, a što smisao života. I kao što se uvijek događalo, više će Mile Bajić učiniti za revoluciju nego svi doktori New School for Social Research u New Yorku.