Decenijama je odlazak u Njemačku za građane Bosne i Hercegovine bio sinonim za “spas” i jednosmjernu kartu ka boljem životu. Međutim, najnoviji podaci Saveznog zavoda za statistiku Njemačke (Destatis) za 2025. godinu otkrivaju trend koji bi mnoge mogao iznenaditi – migracijski pritisak iz BiH prema Njemačkoj je u drastičnom padu.
Brojke koje mijenjaju narativ
Prema podacima Destatisa, objavljenim u statističkoj bazi GENESIS-Online, tokom 2025. godine iz Bosne i Hercegovine u Njemačku se iselilo 13.707 osoba. U istom periodu, iz Njemačke se u BiH se doselilo 10.474 ljudi. Kada podvučemo crtu, neto migracijski saldo iznosi +3.233 u korist Njemačke. Iako Njemačka i dalje bilježi veći broj pridošlica nego povratnika, ova brojka je najniža još od 2012. godine. Za bolje razumijevanje razmjera promjene, dovoljno je pogledati prošlost:
- U 2023. godini neto saldo je iznosio čak +11.032.
- U 2024. godini taj broj je pao na +7.056.
- U 2025. godini saldo se spustio na svega +3.233.
Važno je naglasiti da ovi podaci prikazuju registrovane migracije, odnosno osobe koje su formalno prijavile dolazak ili odlazak. Oni ne pokazuju koliko se ljudi trajno vraća, ali ukazuju na promjenu smjera kretanja. Još jedan zanimljiv detalj iz njemačke statistike odnosi se na osobe koje imaju isključivo njemačko državljanstvo. Tokom 2025. godine, iz BiH u Njemačku otišle su 132 takve osobe, dok se iz Njemačke u BiH doselilo njih 314. To znači pozitivan saldo za BiH od 182 osobe u ovoj kategoriji.
Povratak kroz školske klupe
Promjene se sve više vide i u obrazovnom sistemu. U Tuzlanskom kantonu broj učenika koji su se vratili iz inostranstva značajno je porastao. Dok su 2024. godine škole upisale 82 učenika povratnika, 2025. godine taj broj je porastao na 136. Prema dostupnim podacima, gotovo trećina učenika povratnika stigla je iz Njemačke, dok je petina došla iz Slovenije. Među zemljama iz kojih se djeca vraćaju nalaze se i Sjedinjene Američke Države, Francuska, Švicarska, Švedska, Srbija i Austrija.
U Republici Srpskoj je tokom 2025. godine priznato 221 inostrano školsko svjedočanstvo, od čega 210 za osnovno i 11 za srednje obrazovanje. Podjednak broj učenika, prema podacima Ministarstva prosvjete i kulture, dolazi iz Njemačke, Austrije, Italije, Sjedinjenih Američkih Država, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Najčešće nastavljaju obrazovanje u školama u Banjaluci, Bijeljini, Istočnom Sarajevu, Modriči i na Palama.
Ni ovi podaci ne znače da je odlazak zaustavljen jer ukupan broj učenika u BiH i dalje opada, ali ukazuju na trend koji je do sada prolazio ispod radara, a to je da se dio porodica ipak vraća.
Povratak postoji, ali bez sistema
Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije BiH komentrišući ove podatke za BUKU kaže da povratak postoji – ali nije masovan niti organizovan. „Ljudi se vraćaju iz različitih razloga. Neki žele ponovo živjeti u svojim prijeratnim mjestima, dok su drugi otišli zbog ekonomskih razloga i sada razmišljaju o povratku“, kaže Zukić za BUKU. Najveći problem u ovom procesu vidi nedostatak jasne procedure – od vađenja dokumenata do rješavanja pitanja stanovanja i zapošljavanja do institucionalne podrške.
Poseban problem, prema njenim riječima, imaju građani koji su se morali odreći državljanstva BiH. „Kada dolaze u Bosnu, oni moraju tri godine boraviti da bi ponovo dobili državljanstvo. To je procedura koja ih stavlja u položaj stranaca u vlastitoj zemlji“, navela je Zukić, dodajući da postoji potreba da se ta procedura promijeni.
Govoreći o ratnim povratnicima, naglašava da mnogi i dalje čekaju obnovu svojih domova: “Ali ni sama kuća nije dovoljna. Ako nema puta, infrastrukture, škole, zdravstvene zaštite i osnovnih uslova za život, teško je očekivati da će ljudi ostati. Takođe primjetili smo i slučajeve da naši ljudi iz inostranastva kupuju zemlju, grade nove kuće, pokreću poslove i pokušavaju napraviti novi početak“.
Najavila je i mogućnost formiranja posebnog portala koji bi ljudima iz dijaspore i povratnicima pružao sve potrebne informacije, od administrativnih procedura do mogućnosti pomoći i programa podrške. Zaključila je da BiH i dalje ima potencijal za povratak ljudi, ali da su za to potrebni bolja koordinacija institucija, više informacija i stvaranje uslova da ljudi ne samo dođu, nego i ostanu.
“Njemačka više nije obećana zemlja”
Dominik Raškaj, stručnjak za tržište rada, za BUKU kaže da znatan dio naših ljudi, prvenstveno u Njemačkoj i Austriji, razmišlja o povratku, iako to često ne žele javno priznati jer su zemlju napustili uvjereni da se nikada neće vratiti.
Razlog je jednostavan, pojašnjava – ove dvije zemlje više ne nude standard kakav su nekada imale.
„Neki su se već vratili, dok drugi tek razmišljaju o povratku. U razgovoru s nekoliko ljudi koje sam vodio ovih dana, a koji će se do jeseni vratiti u BiH, ističu da se sa 2.000 eura u Njemačkoj ne može živjeti kao ranije. Nakon nekoliko kriza, počevši od pandemije koronavirusa pa nadalje, plate nisu rasle u skladu s inflacijom, a troškovi su postali previsoki u odnosu na primanja.
Kao ilustraciju dubljih problema navodi se i najava o ukidanju čak 100.000 radnih mjesta u Volkswagenu, dvostruko više od ranijih procjena, što bi moglo izazvati lančane posljedice u industriji. U takvim okolnostima, kaže, BiH mora djelovati strateški i ponuditi konkretne programe za povratak građana, po uzoru na Hrvatsku. “Povratak nije samo demografsko pitanje. To je i ekonomska prilika“, ističe Raškaj.
Uprkos ovim signalima, ukupna slika i dalje nije optimistična. U školskoj 2025/2026. godini u BiH je bilo 248.585 osnovaca – 3.171 manje nego godinu ranije. Demografski pad nije zaustavljen, a povratak nekoliko porodica neće promijeniti statistiku. Ali stotine takvih odluka mogu pokazati da odlazak više nije jedini pravac.