Bila je zora. Rana zora. Taman ondje na prelazu gdje bi se reklo daJapanpredaje titulu zemlje izlazećeg sunca ovoj zemlji i ovom nebu ovdje. Zrak svjež, a nebo kristalno čisto. Zemlja se meškolji, i valja u svojoj postelji budeći se i buneći se, tražeći od neba kao od majke još koji minut sna. U dnu bulevara, gdje se spajaju trake, izbila je tačka koja se vremenom povećavala i dobivala svoje obrise. Pojavila se tačka sa tačkama, koju kotura. Niko tog trenutka nije znao da je to sudbonosni dan za taj komad zemlje pod tim nebom. Ratnici su se smjenjivali na liniji, to je bio trenutak predaje, ali ne one prave ni sa jedne ni sa druge strane, nego predaje smjene koja je obećavala beskonačnost tog procesa koji se na toj zemlji dešavao. Taj proces su zvali brat. Brat je bio proces, koji je započeo negdje plitko da pliće ne može biti, na plažama par mozgova, koji su imali kompleks od svoje veličine. Tačnije od izuzetke veličine. Taj brat se toliko ustoličio i kao kakva pošast se proširio po ostalim dijelovima tog parčeta zemlje. Brat je postao jedina prihvatljiva solucija i proces koji su prihvatili skoro svi na toj zemlji, pod tim nebom. Ali ne i on. On, koji je prije par minuta bio tačka sa svojim tačkama. Tačka se pokazala kao živa cjelina, jedinka, jako čudna, koja se negdje zaputila tog jutra. Ratnici koji su zijevajući i vrlo malo sumnjajući u brata, tek pristigli na smjenu, ugledali su njega sa svojom prikolicom. Nije to bila neka sofisticirana prikolica nego, obične tačke, civare, kariola koju su imali svi koji su kuburili sa drvima po svojim mahalama. Dežurni vojnik iz jedne vojske tako isto i ovaj drugi iz druge vojske, obavijestiše svu armiju koja se u tim jutarnjim satima tog, obećavalo je predivnog dana, nalazila sa obje strane bulevara.
To je bio mladić, sa svoje 24 godine. Kratko ošišan, sa dvije halke u lijevom uhu, sa smiješnim šarenim naočalima, bijelom majicom, šorcem napravljenim od starih farmerki, i starkama na nogama. Gurao je svoje tačke gledišta, i zaustavio se taman ondje gdje je prije dolaska brata bila kultna kafana „Zanzibar“. Sa optikom vuci, i sa jedne i sa druge strane, držali su ovoga lovca na nišanu. Oni nisu znali da je on lovac. Lovac na pozitivne misli. Mislili su da je neka budala, zalutala na liniju sukoba, gdje brat nosi sve pred sobom. Na sebi nije imao nikakva obilježja, a ni na karioli nije bilo simbola koji su mogli da asociraju na brata, na vojsku obju strana, niti oznake onih trečih, nevidljivih, svijelo-plavih, koji su bili navodna opozicija bratu, ili kako su ih zvali u narodu, sestre. Niti jedan vojnik nije smio opaliti iz svog oružja ka njemu, više radi zbunjenosti i iznenađenja, nego da bi iz pustog kodeksta bratvovanja udovoljio samom bratu.
On je osjećao poglede i očne i optičke, ali ga nije bilo briga. Upijao je prve jutarnje sa krmeljama poglede neba, na kojem su se pojavljivale čiste zrake svjetlosti. Pomislio je da neko gore nožem pokušava isparati nebo, a jedino što uspijeva je uhvatiti odsjaj sunca na oštrici u poslati ga njemu direktno u oči i u srce. Počeo je da vadi papire iz svoje kariole. Papiri su bili u obliku uskog fišeka. U vojnim redovima uvlačila se nervoza, i mnogi su sa strahom gledali šta to on radi. Neki su posumnjali u to da on upravo montira oružje koje bi moglo direktno ugrozi brata.
Ono je što je on radio, bilo je nevjerovatno svima koji su ga gledali. On je okrećao te uske fišeke s njima praveći krugove po unutrašnjosti kariole. Nešto je bilo po tim zidovima kariole što je on skupljao. Nakon par sekundi i prvog fišeka, iz kariole je izvadio neku smjesu, neku čudnu tvar koja je bila zalijepljena na vrhu papirnog fišeka. Bila je to šećerna vuna.
Svi vojnici su otpuhnuli zrak iz svojih usta i počeli su se smijati. Neki su pravili i šale na njegov račun. On je samo nastavio sa svojim poslom, i tako za par minuta već je napravio nekoliko desetina štapića na kojima je bila šećerna vuna. U raznim bojama je bilo te vunice. U zelenoj, u crnoj, u crveno-bijeloj,
u crveno-bijelo-plavoj, neke su bile i nebesko-plave, elem, mnogo boja i jedan karakterističan miris koji je mamio svu vojsku tog brata i sa jedne i sa druge strane fronta. Mnogi vojnici su upali u dilemu, da nakratko napuste brata i da krenu do mladića, kako bi kupili vunu i osladili se nakon mnogo godina. Ali strah je bio jak. Čak jači i od tog mirisa koji se brzo širio u jutarnjem vazduhu. Vrtio je mladić tako skoro do podne, kratko praveći pauze da bi prebacio štapiće iz jedne ruke u drugu, valjda se bio umorio, mislili su vojnici. Negdje oko podne kada je sunce bilo visoko na nebu, i kada više nije bilo one svježine, pojavila se druga tačka. Baš ondje, gdje se i on pojavio zorom tog jutra. Tačka se približavala i dobijala oblik velike željezne nemani. Vozilo, koje je unosilo mnogo ljubomore u obje zabraćene strane, ali i strahopoštovanje iz nekog isto tako plitkog kompleksa manje vrijednosti koje je stoljećima vladalo na tim plažama.
To su bile sestre. Parkirali su se ispred mladićeve kariole. Izašli su iz svog oklopnog, bijelog vozila, te metalne nemani, na kojoj je bio simbol sestara i zastava majke. Svi su i sa jedne i sa druge plaže prepoznavali tu zastavu. Od djetinjstva su je pamtili. To je bilo vrijeme prije tog brata, kada su svi sa tog parčeta zemlje htjeli živjeti kao majka. To mladić nikako nije mogao, ili nije htio da shvati. Mladić nije previše obraćao pažnju na sestre, već je nastavio gomilati svoju šećernu vunu po karioli i oko nje. Jedan od sestara je bojažljivo provirio iz vozila i začuđeno nešto na stranom jeziku rekao ostalim pripadnicima sestara koji su bili u vozilu. Vjerovatno su se čudili, kako toga dana nije bilo nikakvih zujanja niti buke koje su po cijeli dan pravili vojnici sa svojim oružjem. I stvarno, jedino što se čulo tog jutra su bile ptice,rijeka, i šaputanja vojnika i naroda koji se nalazio iza vojske. Pripadnici sestara, oslobođeni od straha, napustili su vozilo. Bilo ih je šestero. Prišli su mladiću i krenuli da kupuju šećernu vunu. Sjeli su na trotoar i na suncu, uz cvrkut ptica, jeli svoje šećerne vune. Sada su im vojnici sa obje strane zavidili zbog njihove naslade.
Jedan pripadnik sestara je uzeo megafon i rekao:
-Tajmaut. Stop bradr for kapl aurs. Solđrs, kam hir end it a šećerna vuna.
Slao je poruku svim vojnicima sa obje strane. I malo pomalo, iza vreća punih pijeska, počeli su se pojavljivati vojnici tog brata. Oprezno i stidljivo su krenuli prema sestrama. Mladić je imao pune ruke posla. Za nekoliko minuta, više se nisu čule ni ptice ni rijeke. Krenuo je gromoglasni razgovor svih učesnika brata. Sve je izgledalo lijepo i veselo, i svi prisutni su bili nasmijani. Mišići na licima su se kočili od smijeha a mišići na tijelu, srce pa i mozak, lagano su se opuštali. I obično je to tako kod svih ljudi ispod cijelog neba, ne samo na ovom parčetu zemlje, kada je šećerna vuna u pitanju. Ali niko od tu prisutnih nije znao, da je mladić bio zao te da je imao grozne namjere. Tačnije, niko više od njih nije ni obraćao pažnju na njega. Taj mladić koji je izgledao dobroćudno je bio terorista. Član terorističke organizacije simboličnog naziva DJECA. Bio je poslan na zadatak visokog rizika koji je uspješno privodio kraju. Naime, plan DJECE, te zločinačke organizacije koja ga je regrutovala, bio je, da taj mladić koji je od početka brata imao drugačije tačke i kariole gledišta, skupi što veći broj direktnih učesnika brata oko sebe i da među njima deaktivira napravu, možemo je nazvati i bombom sa obogaćenom šećernom vunom. Ta bomba je bila u njegovom džepu. Ličila je na predbratno, širokim masama poznato tzv. dječije jaje ili Kinder jaje. Bomba djeluje tako što se zbijeni atomi obogaćene šećerne vune unutar tzv. jajeta nakon deaktiviranja oslobode i iz tako male bombe nastane eksplozija šećerne vune.
Kada niko nije očekivao ništa loše, i kada su već svi bili preopušteni i zabavljeni svojom vunom, mladić je iz džepa izvadio bombu i deaktivirao je. Sve u radijusu od nekoliko stotina metara bilo je
prekriveno šećernom vunom, uključujući naravno i vojnike i pripadnike sestara koji su se nalazili u epicentru eksplozije. Zasljepljeni vunom i šećerom, vojnici nisu vidjeli ništa, a sestre su počele da plaču i histerišu:
-ouu maj gad, vats hepning, ouu maj lord...
Ali im je bilo drago što su preživjeli, ne sluteći strašnu sudbinu koja će ih za nekoliko sekundi zadesiti. Svi mogući pripadnici zločinačke organizacije DJECA sa tog parčeta zemlje nahrlili su na tu grupu koja nije mogla da dođe sebi. Kao termiti na trošnu kuću. Ništa ih više nije moglo zaustaviti. Pojeli su sve živo. Na čemu je god bilo i milimetar šećerne vune nestalo je sa lica tog parčeta zemlje. Danas, nakon mnogo godina, pripadnici organizacije DJECA, odrasli su ljudi. Pokušavaju zaplivati što dublje, i izbjegavati plitke dijelove obala. Organizacija je još aktivna i proširila se na čitavu zemlju ispod cijelog neba. Mladić koji je žrtvovao sebe za svoju organizaciju DJECA dobio je spomenik, baš tamo gdje je sve krenulo. Na bulevaru, nedaleko od kultne kafane „Zanzibar“.
Mili Đukić
