Kada sam slala sestri koja živi u Minhenu poklon za godišnjicu braka, sastavni deo pošiljke bila je bez ikakve dileme i knjiga Osmeh za svaki dan. Autorka Jelica Greganović i postala je neko bez koga se ne može. Njeni tekstovi se čitaju svakodnevno, njene priče i saveti prepričavaju, tiraži njenih knjiga se odlično plasiraju do čitaoca. Danas kada smo postali skloni tome da zaboravljamo zbog čega je život lep ja sam odlučila da pozovem Jelicu da nam pomogne da otkrijemo sta je sve to u nama i oko nas šta ne bi trebalo ignorisati ukoliko želimo da imamo i mi po jedan osmeh za svaki dan.
OVJ : Kako od običnog jutra napraviti dobro jutro?
Tako što vi želite da je dobro, i jutro i veče i dan. Dovoljno je da se osvrnete oko sebe i vidite bilo šta lepo, osmeha vredno. Svet se od takvih stvari sastoji, od naizglednih sitnica, od malih stvari većih od velikih. Baš kao i naši životi koje ne čine prolazne velike vesti, oni se sastoje od svakodnevnih malih stvari, onih koje spajaju ljude kroz prostor i vreme. Od kapi vode, preko cveta do oblaka, slučajnih prolaznika, životinja, vetra…
OVJ:Šta se čita uz prvu kafu?
Ja sam profesionalno deformisana, uz prvu kafu ne čitam, nego slušam – vesti. Jednom novinar, uvek novinar. Prvo čujem ili vidim vesti, pa od njih pobegnem u svet čuda – svet sitnica i malih sreća. Za inat. Zato da potvrdim sebi i probam i drugima da objasnim da je ovaj život kog imamo jedan jedini, da smo dobitnici na lutriji sudbine i da to moramo da cenimo.
OVJ:Knjige koje su obeležile tvoje detinjstvo?
Knjiga koju nikada nisam zaboravila i koja mi je obeležila detinjstvo je „Pradevojčica“, Desanke Maksimović. Pored nje su tu bile i ruske bajke, ali one koje je ilustrovao Ivan Bilibin, dan danas verujem da niko kao on to ne bi umeo. I da, jako sam volela knjige Lujze Mej Alkot, „Devojčice“, „Devojčice rastu“, „Deca gospodje Džo“, „Dečaci“. I Čehovljeve priče. Znam da je štrčao medju svim dečijim knjigama i da sam naizgled prerano počela da ga čitam, ali Čehov je bio i ostao moj omiljeni pisac.
OVJ: Miris bakinih krofni uvek…
Moje bake nisu pravile krofne. Ali su pekle najbolje pogače, one kojima se vrućim ostruže dance, dok se drže kao nisko držana violina, pa umotaju u krpu koja od njih miriše kao duša.
OVJ: Kako si ti provodila leta kada si bila mala,šta si se igrala sa drugom decom?
Leta sam provodila u selu, kod baka, deda, stričeva… I leta i zime, sa braćom, sestrama i komšijskom decom. Uglavnom smo jurcali naokolo, penjali se po drveću, pravili indijanske šatore, hvatali guštere i poljske miševe i trudili se da ih pripitomimo, jedva čekali da nas stric potrpa na kola koja je vukao konj i povede sa sobom u njive, igrali se žmurke po ambarima, zavlačili u žito i detelinu…
OVJ:Da li se sećaš prvog odlaska u bioskop,šta si gledala i sa kim išla?
Ne zvuči baš zanimljivo, ali je to za mene bio nezaboravni dogadjaj. Prvi put sam bila u bioskopu sa svojim ocem, u Jugoslovenskoj kinoteci. Gledali smo film „Aleksandar Nevski“, čuvenog režisera Sergeja Ajzenštajna. Naravno da to nije bio dečiji film, ali moj otac je verovao da umetnost ne sme da bude ograničena godinama posmatrača. Zato sam već tada morala da vidim jedno od večitih remek dela filmske umetnosti, prvi film u kome je korišćena žablja perspektiva.
OVJ:Koliko su važne ocene u školi?
Važan je trud, ljubav, ocene nisu toliko važne, jer se vrlo često dešava da vas ocena potceni u oblasti u kojoj ste jako dobri, koju volite, jer nekako najveći problem bude to što se ne krećete u okvirima očekivanog, predvidjenog prosvetnog programa, onoga što se ocenjuje.
OVJ:Prva ljubav…
Moja prva ljubav se zvala Slobodan Cvetković, imao je najveću kolekciju pegica u celoj školi. Jedino što se to tada, u trećem razredu osnovne škole, nije zvalo ljubav, nego simpatija.
OVJ :Sada se deca spremaju za odlazak na maturske večeri,pripreme su uveliko počele,šta treba obući za prvi ples,sećaš li se svog prvog plesa i da li imaš sada specijalne cipele za igranje ?
Za prvi ples, kao i za svaku drugu svečanu i nesvečanu priliku, treba obući ono u čemu se vi dobro osećate, a ne ono što nalaže modni trenutak ili većina koja vas okružuje. Samo dobar osećaj u odeći može da vam da samopouzdanje i garanciju da ćete se lepo provesti. U drugoj polovini prošlog veka, kada se beleži moja prva mladost, ti plesovi su se zvali „drugarske večeri“ i organizovani su u školama. Puštala se popularna muzika, nastavnici su stajali pored vrata i smrtno se dosadjivali, a mi smo crveneli od stida uz zidove i najveća briga i tema je bila ko će koga izabrati, pozvati da igra sa njim.
Specijalne cipele za ples nemam, jer ples nije moja disciplina, a ako već moram da igram, kao i kad se o svakodnevnom hodanju radi, ja uvek biram ravnu obuću, onu u kojoj sam najbliže Majci Zemlji.
OVJ : Muzika kao pratilac pisanja ili odmor ?
Bez muzike mogu, volim je ali volim i tišinu. Moj problem sa muzikom je to što mi zvuk nije dovoljan, potrebni su mi slika i reč uz nju. Zato ja muziku koja nema reči slušam praveći slike u glavi, a kada je prate stihovi ja prvo čujem njih, pa tek onda zvuk. Zato ne mogu da slušam muziku dok pišem, odvlači mi pažnju, ali kad se odmaram tada imam vremena za nju.
OVJ:Da li je ljubav danas postala ozbiljna privilegija ili je to oduvek bila?
Ljubav je oduvek i uvek, ma koliko to patetično zvučalo, bila najvažnija stvar na svetu. Danas, po pitanju ljubavi, nije ništa drugačije od hiljadu ili pet hiljada godina pre nas. Privilegija sudbine je naći baš onu svoju drugu polovinu, pravu ljubav, i tu sreću treba ceniti. Grčka mitološka priča kaže da su bogovi napravili čoveka. Bio je okrugao, imao je dve glave, četiri ruke i četiri noge. I onda su shvatili da su napravili savršeno biće koje bi moglo da bude jače i od njih, bogova samih. Zato su ga podelili i polovine razdvojili. Zato od tada, do dana današnjeg se po svetu traže polovine, i onda kada i ako se nadju su zajedno konačno srećne i potpuni čovek. To je ljubav.
OVJ:Najdraža Vam je uloga biti mama,da li ima sličnosti između vaše bake i mame,i vas i vaše mame?
Sve majke su slične i različite. Ono što je majkama zajednički imenitelj je – ljubav. Majka se ne postaje radjanjem deteta, već ljubavlju koja se tom detetu pruža. Zato postoje majke koje nikada nisu rodile, ali su volele.
OVJ: Kada se deca naljute na mamu šta mama treba da uradi?
Da broji do tri. Bar. Da ne prasne odmah i proba da se seti sebe kada je imala toliko godina koliko sada ima taj neko ko ju je naljutio.
OVJ:Kako uskladiti karijeru sa porodičnim životom,može li se sve stići i spremanje ajvara,i prženje palačinki i pisanje nove knjige?
Ljubavlju. Iako ne može sve da se stigne, znam ja da izgleda kao da sve postižem, ali to nije tako. Ljudi vide stvari koje sam postigla, ali ne i sve ono što nisam stigla da uradim.
OVJ:Koja knjiga Vam je najdraža?
Nemam svoju najdražu knjigu, sve svoje knjige volim podjednako. Ali mi je najveći izazov, praćen posebnim trudom, bila knjiga za decu, „Mravac Mrav“. Tada mi se uživo potvrdilo ono što verujem – pisanje knjiga za decu je najteža literarna disciplina. I najplemenitija.
OVJ : Kako uspevate tuge da pretvorite u iskričave radosti u vašim pričama,i da li se tako može raditi i u životu?
Malo je tuga koje nemaju svoju dobru stranu, doduše to shvatimo tek kad prodje izvesno vreme. Ali život je sastavljen od radosti i tuga, privilegija je biti živ, makar i povremeno tužan. Onda kada vas tuga spopadne, setite se onih koji imaju mnogo veći razlog od vašeg za tugu.
OVJ : Šta bi ste savetovali deci koja vole da pišu a ne znaju kako da krenu da se bave pisanjem?
Da čitaju, što više, stalno da čitaju. Što više budete čitali, to će vam biti lakše da počnete da pišete. Bez čitanja nema pisanja. I nikada nemojte razmišljati o pisanju kao zanatu ili profesiji, pišite jer volite da pišete.
OVJ: Kada bi postojala nagrada za dobrotu i veselost nesumnjivo bi ste je dobili,kako uspevate u ovom vremenu ne samo da negujete dobrotu i veselost već da je uvećavate i nesebično delite sa ljudima?
Hvala.U ovom vremenu? Ovo vreme je prosto divno kada se uporedi sa vremenima iza nas koja su samo naizgled dobra stara vremena. Što idete dublje u istoriju, srećući se usput sa kugama, kolerama, ratovima, obespravljenošću, gladju…shvatićete da su ova naša vremena prosto divna i vredna sreće i osmeha.