Nedavno sam pročitala budističku poemu Nosorog. Istina, to je bio zadatak za seminarski rad, ali i sama sam se iznenadila koliko sam se pronašla u pročitanome. Poemu Nosorog je napisao Siddharta Gautama - Buddha, prije oko 2500 godina. U toj poemi on govori o razočarenju u život i ljude i o načinima dolaska do pročišćenja i mira i ispravnog života. Evo par stihova:
„Napusti sina, ženu, oca, majku,
novac, imanje, cijelu rodbinu,
i tako bez želja, a i bez strasti,
osamljen se kreći kao nosorog.
To je okov, ugodnost je tu mala,
bijedno zadovoljstvo, veća je patnja,
to je tek mamac – kome je to jasno,
osamljen se kreći kao nosorog.“
„U druželjubivom nastaje sklonost,
za sklonošću slijedi sva ova patnja.
Predvidi opasnost u sklonostima.
Osamljen se kreći kao nosorog.“
„Društvo i uslužnost za svoju korist
prijatelji traže, danas je rijetko
nekoristoljublje. Čovjek je prljav.
Osamljen se kreći kao nosorog.“
Fascinantno je, koliko jednu, naigled običnu, poemu, napisanu prije dvije tisuće godina, možemo prepoznati u svakidašnjici. Ta činjenica govori u prilog tome da vrijeme može prolaziti, godine, stoljeća i tisućljeća mogu proći, a ljudi će ostati isti. Od pećinskog čovjeka pa do današnjeg, kako bi Krleža rekao homo cilindrikusa promijenila se samo vanjština, čovjeka i svijeta. Čovjeka koji je na svome putu evolucije postigao jedino znanje o mašinama i o načinima prevare, i svijeta koji mislimo da smo upoznali, a ustvari o njemu ne znamo ništa. Živimo na jednome planetu medju tisuću hiljada zvijezda u galaksiji, koja je i sama među tisuću hiljada galaksija. I od tih tisuću hiljada svjetova mi živimo u onom najokrutnijem. Kada su ljudi pronašli vatru i napravili prvo oružje, pronašli su i napravili prva sredstva destrukcije, povijest je pokazala. I danas, kada učimo, proučavamo povijest, mi gledamo u tisućljeća ratovanja, uništavanja, masovnih destrukcija i žeđi i gladi za prevlast i moć. Ta nautaživa žeđ ljudi da budu najbogatiji, imaju najviše i najbolje, čak i po cijenu tuđih života je najpokvareniji pokretač povijesti. Zar smo na to spali, da sve težnje i želje ostvarujemo nasiljem? Zar su naši hirovi postali glasniji od razuma? Možemo li se i dalje nazivati homo sapiensima(mudrim, mislećim ljudima)?
Tužno je gledati mlade naraštaje kako se pretvaraju u mediokritete, kopije njihovih mediokritetskih roditelja, ljudi koji su došli niotkud i preuzeli vlast u svoje ruke uništavajući ono malo ljudskosti i suosjećanja, i nade u „bolje dane“, uništavajući ono malo dobroga što je ostalo u ovim malim, ratovima poharanim zemljama.
Homo homini lupus est je jedna od rijetkih izreka koja je bila i koja će uvijek biti istinita. Dok je svijeta i vijeka ljudi će jedni drugima i sami sebi biti najveći neprijatelji.U komercijalizaciji života i poroka i izdizanju ne-inteligencije na nivo ideala, mi, propast civilizacije, ne možemo očekivati bolje sutra. Možemo samo živjeti u trenutku i pokušati si učiniti svaki dan u kojem se probudimo, podnošljivim i malo boljim od onog prije.
