Pusti smo, pustoš volimo, u pustinji živimo.Imamo sve, to sve je tako pusto.
Nešto nedostaje...pogledi na ulici se susreću, i ja sam ih toliko vidjela, a zašto ih zaboravljam za kratko vrijeme, zašto ne mogu da se sjetim kako su izgledali..njihova ogledala na licu, toliko sam ih vidjela ...na pogled; na sekundu osjetim nešto..a onda za jedan prazni trenutak zaboravim koja su to ogledala i što sam vidjela u njima. Zašto osjetim ako zaboravim?
Jesu li ta ogledala pusta baš kao što mi izgledamo u prolazu, baš kao što gledamo jedne druge, onako pusto? Tu nešto ima…mora da bude! Ja hoću da dokučim taj smisao. Smisao pogleda. Postoji tajna. Mislim da je tu u nama. Ali pusti smo, pustoš volimo, u pustinji živimo.Imamo sve, to sve je tako pusto. Često dodjem do iste misli…one iste što je mrzim, …pustoš. Pitam se da li da učinim nešto protiv toga, da li mogu da učinim nešto protiv toga? Odgovor je isti: ne zelim da išta učinim, možda mogu, ali ne želim. Zašto? Zato što sam pusta, pusto volim, u pustinji živim. Imam sve, to sve je tako pusto.
Osjetiš li i ti to Prijatelju moj? Bojiš li se? Naša vrijednost, moja, tvoja i njihova, ona je pusta, jer smo pusti, pustoš volimo, u pustinji živimo. Imamo sve, to sve je tako pusto. Bojim li se ja? Da, bojim se. Bojiš li se ti Prijatelju moj?
