Novo, ali ostvarenje o kojem se uveliko priča i tek će se pričati je već nagrađeni film Jasmile Žbanić „Gdje ideš, Aida?“, koji propituje ulogu UN-a tokom genocida u Srebrenici na vrlo emotivan način.
Film koji govori o žrtvama Srebrenice, ubijenim muškarcima, ženama koje očajnički pokušavaju spasiti svoje muževe i sinove, domaću premijeru imao je u Potočarima.
Prisutna publika kroz plač je gledala posljedice ljudske mržnje, a tu ljudsku mržnju na svojoj koži osjetile su Almasa Salihović i Emina Sinanović. Kao djevojčice, dva dana su spavale na otvorenom ispred UN-ove baze u Potočarima, svjedočeći odvođenju muškaraca, vojničkoj brutalnosti i nečovječnosti.
Emina Sinanović je tog 11.7.1995. imala pet godina. Kaže da je film poprilično realno i autentično prikazao događanja. Ne sjeća se svega, ali tramatske trenutke itekako pamti.
„Sjećam se dijelova, kad smo se rastali s ocem. Sjećam se dvije noći u Potočarima. To je trauma, zato se i sjećam. Bilo je prehladno, govorila sam mami da je hladno, da ne mogu da spavam na kamenju, bilo je ljudi koji su doživljavali nervne slomove“, prisjeća se Emina tog 11.7.1995. u razgovoru za BUKA audio podcast koji je dostupan na dnu teksta.
Almasa Salihović, preživjela žrtva genocida u Srebrenici, tada je imala osam godina, pa su njena sjećanja potpunija. Dana 11.7.1995. Almasa je, iz naselja udaljenog tri i po kilometra od Srebrenice, s dvije sestre, dva brata i mamom pobjegla u „zaštićenu“ zonu UN-a.
„Ono što pamtim je čitava galama u komšiluku da svi ljudi treba da bježe prema Potočarima, prema UN-u. Moja majka, dva brata i dvije sestre i ja smo bili među tim ljudima. Krenuli smo trčeći, majka je u jednoj ruci imala svežanj odjeće u drugoj kanister s vodom, mi smo imali nešto odjeće na sebi. Počeli smo trčati prema Potočarima. Rijeka ljudi je trčala, niko nije imao prevozno sredstvo, trčali smo ostavljajući sve za sobom. Pošto sam bila najmlađa, imala sam osam i po godina, a mama me nije mogla držati za ruku, rekla je samo 'drži me za odjeću, stisni i nemoj da puštaš'. Da me je pustila, izgubila bih se u vrevi ljudi“, sjeća se Almasa događaja koji je prvi put ekranizovan u igranoj formi u filmu Jasmile Žbanić.
„Kada smo sigli do Potočara, pokušali smo ući u UN bazu, ali je bila krcata ljudima. Uspjeli su da uđu moj stariji brat i sestra. Mi smo uspjeli doći do zida zgrade koja je sad memorijalna zgrada. Cijela livada je bila puna ljudi, djece, žena, muškaraca. Čekali smo da se nešto desi“, nastavlja svoju priču.
Od opasnosti je, kako kaže, bježala kroz igru sa starijim bratom Salihom, koji je tada imao 15 godina, baš kao Andrićeva Aska.
„Kao djeca, nismo znali da će se nešto loše desiti. Vjerovali smo da ćemo biti bezbjedni."
Kroz igru s bratom nije osjećala da je u opasnosti, a opasnost je itekako okružila hiljade žena, djece i muškaraca.
Dva dana i dvije noći je trajala konstantna opasnost koja je ulaskom u noć bila sve veća.
„Više je bilo teško dočekati noć. Većina ljudi su u julu imali džempere, jakne. Ljudi su imali jedino to na sebi. Kad smo bili skupa nije bilo hladno, međutim, noć je bila gora, jer u toku dana nismo primijetili odvođenja ljudi, vrisku, nismo čuli galamu. Naveče je bila ona vriska pomiješana sa tišinom noći. Žene su lijegale na sinove i muževe, pokrivajući ih odjećom u nadi da će ih sakriti, jer su vojnici uveče hodali među narodom tražeći odrasle muškarce“, kaže ona u ispovijesti za BUKU
Vidjela je odvođenje brojnih muškaraca, ali ne i trenutak u kojem je odveden njen brat koji je sa sestrom Fatimom boravio u bazi UN-a.
“Ja tad nisam bila svjesna opasnosti. Sestra Fatima i brat Abdulah jesu, Fatima je kasnije opisavala svoj i njegov strah. U hali su se upisivala muška imena”, priča nam pokazujući spisak od 239 muškaraca i dječaka s potpisom holandskog komandira.
Prstom pokazuje u posljednji potpis svog brata Abdulaha.
“Spisak je veći, ali ljudi nisu htjeli da se potpišu, jer nisu znali zašto se piše ime prezime, godina rođenja i odakle potiču. Moj brat je pretposljednji na tom spisku, Fatima je objasnila da su se dvoumili da li da stave svoje ime, jer nisu znali da li je to loše ili dobro, ali su odlučili ako se potpišu da je to dokaz da su postojali, to je potvrda identiteta i možda će ga to spasiti.”
Priča i da je njenom bratu Salihu život spasila njegova sitna građa.
„Salih je bio 15-godišnje dijete, ali nije bio razvijen ni visok, ali majka ga je i dalje krila. Te dvije noći su bile traumatične.“
Traumatičan je bio i život nakon Srebrenice, koji je Almasa sa majkom, sestrama i bratom Salihom nastavila u Srebreniku.
Nije bila prihvaćena, a djeca su je nazivala izbjeglicom. Zbog svega je potiskivala prošlost, a nadala se da ćutanje može dovesti do bijega.
Kaže da je o prošlosti počela govoriti kada je čula izjave ljudi koji negiraju genocid i odbijaju priznati da se desilo ono što je Almasa proživjela.
“Unutrašnji nagon vam daje snagu da morate pričati, ma koliko bilo teško, jer svaki put kada pomenem brata mogla bih da sjednem i plačem satima zbog sjećanja koja sam imala na njega i zbog pitanja što je morao da umre s 18 godina.”
U porodici o bolnoj prošlosti nisu govorili, a brat Salih traumu osjeća i danas, padajući u depresiju s dijagnozom PTSP-a.
“Poslije mnogo godina, shvatite da vam je obaveza pričati o tome koliko god boljelo, iako ima ljudi koji ne mogu da pričaju. Moja sestra koja je bila s ubijenim bratom u hali i koja ga je ispratila u smrt, do ove godine nije pričala o tome kako je bilo unutra.”
Najteže joj pada neprocesuiranje ratnih zločina, ali i negiranje svega i umanjenje broja ubijenih, kroz priče da je to bio "masakr, gnusan zločin, ali da to nije bio genocid, da to nije planirano", a dokazano je da jeste.
“Srećem načelnika, komšije koje su bile blizu našeg sela, koji su početkom rata otišli u Srbiju, govoreći da idu djeci, a znajući šta se sprema. Kada su se vratili, rekli su 'niko nije kriv'. Rijetko se desi da me neko zovne na kafu, da je otvoren za dijalog, što bih voljela. Ja nisam osoba koja će okriviti”, kaže Almasa.
Voljela bi da naša budućnost bude pomirenje, a jedini način za to vidi u dijalogu, bez osuđivanja ko je kriv za početak rata.
Film “Gdje ideš, Aida” prikazuje dio strahota kroz koje su prošle hiljade porodica iz Srebrenice i okoline, među kojima i Almasa i Emina.
Možda bi njihovi vršnjaci iz Banjaluke, Bijeljine, Sokoca, Višegrada, Foče… nakon gledanja filma Jasmile Žbanić, shvatili da Ratko Mladić nije heroj i da je izrada murala s njegovim likom ismijavanje žrtava.
Cijeli razgovor s Almasom i Eminom dostupan je u audio formi.