Prošlo je sedam dana od prve službene posjete predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog Beogradu.
Posjeta je izazvala puno pažnje, ali ni blizu od očekivanog, a svako ju je tumačio na svoj način.
Dok su ruski telegram kanali upirali prstom u predsjednika Srbije Aleksandra Vučića optužujući ga za saradnju sa Zapadom i okretanje leđa Srbiji, evropski, a posebno Njemački, mediji pisali su da je posjeta jasan politički signal.
Oni koji brane Vučića značaj posjete umanjuju činjenicom da ukrajinskog predsjednika na aerodromu nije dočekao Vučić, kao što je to radio prilikom posjeta predsjednika Rusije i Kine.
No, da li se išta promijenilo od ove posjete i da li je ona pokazala promjenu srpske vanjske politike.
Bivši diplomata Slobodan Šoja smatra da je dvodnevna posjeta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Beogradu bila više diplomatski spektakl nego susret od kojeg je bilo realno očekivati konkretne rezultate.
Šoja kaže da predsjednik države po pravilu ne dočekuje lično drugog predsjednika na aerodromu, pa u tome ne vidi nikakav diplomatski propust Aleksandra Vučića.
„Vrlo, vrlo rijetko se dešava da predsjednik jedne države dočekuje predsjednika druge države na aerodromu. To se iznimno može uraditi ako je riječ o velikoj državnoj posjeti, ali ni tada to nije obavezujuće. U principu predsjednika dočekuje neko na ministarskom nivou, najbolje ministar spoljnih poslova“, kaže Šoja.
Kao primjer navodi posjetu kineskog predsjednika Francuskoj 2004. godine, kada ga je tadašnji francuski predsjednik Žak Širak lično dočekao u Parizu.
„Reklo bi se da je to znak pažnje, ali nije. Znalo se da ta posjeta predviđa kupovinu 30 aviona Airbus. Samo tako nešto može dovesti predsjednika na aerodrom“, kaže Šoja.
Kada je riječ o susretu Zelenskog i Vučića, Šoja smatra da je posjeta bila svojevrsna diplomatska predstava koju su više nametnule okolnosti nego što su je Beograd i Kijev sami osmislili.
„Posjeta je loše režirana i nametnuta i jednom i drugom predsjedniku jer je Brisel tako htio. Šta su očekivali otprilike znamo, ali i oni sami su znali da ne trebaju očekivati mnogo“, smatra Šoja.
Razgovori su, prema njegovoj ocjeni, ostali uglavnom na nivou izjava o evropskim integracijama, teritorijalnom integritetu, ekonomskoj i humanitarnoj saradnji te mogućem sporazumu o slobodnoj trgovini.
„Svašta se pričalo, ali ništa se nije pomjerilo s mjesta“, kaže Šoja.
Posebno ističe da Srbija tokom posjete nije pokazala spremnost da promijeni svoju politiku prema Rusiji, što je, kako smatra, bilo jedno od ključnih očekivanja Brisela i Kijeva.
„Iz srpskih usta nije se mogla čuti ni najmanja kritika na račun Rusije, kao ni obećanje da će Srbija uvesti sankcije Rusiji. Srbija ničim nije dala do znanja da će fundamentalno promijeniti svoju spoljnu politiku“, navodi Šoja.
U tome vidi i osnovni paradoks susreta.
„Ukrajini je jedino važno da Srbija promijeni politiku prema Rusiji, a tu politiku Srbija ne želi ni slučajno mijenjati. Ukrajina s Rusijom ima i imaće krajnje neprijateljske odnose, a Srbija ima i želi imati krajnje prijateljske odnose. Ne znam ko je šta očekivao, ali veoma je naivno bilo očekivati bilo kakvu promjenu“, kaže Šoja.
Dodaje da je pitanje teritorijalnog integriteta posebno složeno, jer ni Beograd ni Kijev trenutno nemaju realnu poziciju iz koje bi mogli govoriti o jednostavnom rješenju svojih teritorijalnih sporova.
„Šanse da Ukrajina zadrži Donbas, a pogotovo Krim, samo su gram veće nego da Srbija vrati Kosovo“, ocjenjuje Šoja.
Ipak, smatra da bi pravi razlog posjete možda mogao biti skriven iza javno izrečenih tema.
Kao dva detalja koja će, kaže, pamtiti sa susreta navodi najavu pomoći jednom manjem ukrajinskom gradu stradalom tokom rata i pitanje novinara Frankfurter Allgemeine Zeitunga Mihaila Martensa.
„Mislim da se ovdje radi o nekoj transakciji iz nekih fondova u trouglu Brisel–Beograd–Kijev gdje će se neko sigurno obogatiti. Znaju i Ukrajinci i Srbi muljati, a tek Brisel“, kaže Šoja.
Drugi detalj, kaže, odnosi se na pitanje Martensa, koji je Zelenskog u Beogradu pitao šta Evropska unija, odnosno Njemačka, može konkretno učiniti da pomogne Ukrajini da ubije što više ruskih vojnika.
„Bože, kako je taj čovjek tu nehumanu rečenicu izgovorio tako iskreno, sanjivo i jasno“, kaže Šoja.