Falataru je ovo prvi angažman u bosanskohercegovačkoj politici, a
motivi za kandidaturu iz stranke socijal-liberalnog opredjeljenja su,
kako je izjavio na pres-konferenciji, propuštene prilike bh. diplomatije
na međunarodnom planu da zemlju povede ka ekonomskom i socijalnom
prosperitetu te vraćanje vjere mladim ljudima u mogućnost
dostojanstvenog življenja u BiH.
On poručuje da Bosna i Hercegovina, kao i njeni građani, zaslužuju bolje stanje.
– Odluku da se aktivno uključim u politiku sam donio u Busovači.
Tamo sam, šetajući gradom, upoznao Nikolinu i njenog malog sina
Patrika. Nikolina je jedna nasmijana djevojka, radi na recepciji hotela
na izlazu iz grada. Rođena je krajem rata i cijeli život je provela
u Busovači. Kad sam je pitao čime se bave njeni vršnjaci, rekla mi je da
je od njih 31 iz razreda, koliko ih je diplomiralo prije tri godine, u
Bosni i Hercegovini danas ostala samo ona. Svi njeni vršnjaci su podigli
sidro. Tada sam shvatio šta zaista znači 150.000 ljudi koji su u
protekle četiri godine napustili ovu državu. To nije samo broj. I nisu
samo ljudi koji su otišli. To su: tihe ulice, puste školske klupe,
zatvorene prodavnice, to je mali Patrik sam na igralištu, to su majke i
očevi, djedovi i bake širom BiH, koji svoju djecu i unuke, umjesto da
grle i ljube, gledaju jednom ili dvaput mjesečno na minijaturnom ekranu.
Mene to duboko pogađa i ljuti zato što znam šta znači pozdraviti se s
najboljim drugom u ranu zoru, sjesti na autobus i kroz kišno staklo
odmahnuti majci – rekao je između ostalog Falatar.
Obitelji se razdiru, prijateljstva se gase i ljudi žive i umiru sami,
daleko od najbližih, dodao je, ne zbog rata već zbog 25 godina
pogrešnih poteza ljudi na vlasti.
Zbog takvih poteza svi ispaštaju – penzioneri koji su čitav život
vrijedno radili a sad jedva spajaju kraj s krajem; radnici koji rade za
minimalnu platu, privrednici koji finansiraju sistem koji radi protiv
njih, bh. građani u inostranstvu i oni koji vide svoju budućnost
drugdje, nezaposleni koji glasačkim listićem ili partijskom knjižicom
pokušavaju osigurati egzistenciju.
– Čak i oni koji su se snašli u ovom sistemu i koriste ga u svoje
svrhe, zaslužuju bolje – dostojanstven život i satisfakciju
privređivanja od vlastitog rada. Zaslužuju da se cijene oni sami, a ne
njihove veze – rekao je između ostalog Falatar obrazlažući motive za
kandidaturu.
Poručio je da želi doprinijeti izgradnji mirnog i zadovoljnog društva
sa zadovoljnim ljudima, novim tvornicama, obrađenom zemljom, s mladim
ljudima koji ostaju u njihovoj domovini.
Boriša Falatar rođen je u Sarajevu 6. juna 1975. Sin je Miljenka,
inženjera strojarstva, i Dženane Falatar, ekonomistice. Sa suprugom
Milicom, advokaticom, ima dvije kćerke Lunu i Hanu te sina Ivana.
U Sarajevu je pohađao osnovnu i srednju školu koju zbog rata u BiH nastavlja i završava u Zagrebu.
Započeo je karijeru kao humanitarni radnik tokom rata u BiH.
Kao 17-godišnjak, upravlja radio sistemom koji je omogućio kontakt
ljudima razdvojenim ratom. Pridružio se trupama UNPROFOR-a 1993. i radio
s argentinskim bataljonom.
Studirao je na Paul Smiths Collegu u New Yorku, a diplomirao ekonomiju na Američkom sveučilištu u Parizu.
Nastavio je postdiplomski studij na London School of Economics, a po
završetku, pridružio se Međunarodnom odboru Crvenog križa i vodio
aktivnosti humanitarne zaštite u pokrajini Huambo u Angoli radeći na
spajanju kidnapovane djece s njihovim obiteljima i pomažući u
pregovorima s Vladom Angole o reintegraciji UNITA pobunjenika.
U Ujedinjene narode se vraća kao međunarodni državni službenik
UNESCO-a zadužen za vanjske poslove i odnose sa zemljama članicama.
Od 2008. do 2011. radi u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku,
gdje predstavlja UNESCO na Generalnoj skupštini UN-a, ECOSOC-u i Vijeću
sigurnosti. Nakon toga postaje UNESCO-ov koordinator programa u kriznim
područjima, zadužen za humanitarne i razvojne programe u Južnom Sudanu,
Libiji, Siriji, Iranu i Palestini.
Bio je član kabineta glavne ravnateljice UNESCO-a Irine Bokove u
vrijeme kad je ona bila kandidatkinja za mjesto glavne tajnice UN-a.
Falatar je bio zadužen za odnose s Izraelom i Palestinom i pregovarao je
o brojnim rezolucijama između tih država. Tokom desetogodišnjeg
razdoblja, savjetovao je pet predsjednika Generalne konferencije
UNESCO-a.
Govori engleski, francuski, španski, italijanski i portugalski jezik.